18. ožujka 2010.
Kostimirane drame II

Otkako sam odgledala prve serije u društvu  moje mame koja je obožavala "Jedrenjake" i "Poldarka", do danas sam odgledala priličan broj britanskih kostimiranih drama. Zahvaljujući internetu kao novom mediju za razmjenu mišljenja, na raznim forumima se vodi vrlo živahna debata o tome koja je ekranizacija Jane Eyre najbolja (bolje rečeno tko je najbolji Mr Rochester). Nije li verzija Persuasion 2007 previše moderna? Imamo li novog Darcya ili je to još uvijek Colin Firth? Jeli bolja filmska ili tv verzija "Razuma i osjećaja"? Mene sve te rasprave neopisivo zabavljaju, uglavnom zato što u njoj sudjeluju načitane i pismene osobe, koje prvenstveno vole pisanu riječ i koje vrlo suvislo znaju obraniti svaku svoju misao, bez obzira radi li se o kritici ili pohvali.
Većinu djela po kojima su snimljene kostimirane serije nastojala sam pročitati, bilo u prijevodu, bilo u originalu kada prijevod nije bio dostupan. Ponekad su ekranizacije odstupale od književnog predloška, ali meni to nikada nije predstavljalo posebni problem, dapače, ekranizacije koje su tokom 70. i 80-tih bile poput slikovnica u kojima su glumci vjerno prenosili riječi, nisu mi se posebno dopadale. Najbolji primjer za to kako se mijenjao stil ekranizacija je vrlo često adaptirani roman "Jane Eyre". Verzija iz 1983. s Timothy Daltonom kao Mr Rochesterom je poput komorne drame, Jane Eyre je totalno bezlična (kao posljedica niti traga kemiji među njih dvoje), a u prethodnoj verziji iz 1970. George C. Scott je jednostavno prestar likom i nastupom - u romanu Rochester je stariji i iskusniji muškarac sa "prošlosti", ali opet, nije djed! U ekranizaciji Franca Zaffirellija 1996. u sjećanju mi je ostao internacionalni miš-maš glumaca, gdje Williama Hurta i mogu zamisliti kao engleskog gentlemena, ali ne i nakon što progovori, dok je Charlotte Gainsbourg  stalno imala iritantno otvorena usta u nekoj čudnoj grimasi. Verzija iz sljedeće godine sa  Ciaran Hindsom kao Rochesterom nije bila tako loša (iako je Jane za moj ukus bila previše dječjeg lica i za dva broja manja od njega), ali s tim glumcem imam problem, u pojedinim trenucima mi nije u potpunosti uvjerljiv, daleko bolje mu pristaju uloge u skladu s njegovom masivnom pojavom, recimo strašću opsjednuti  Brian de Bois-Guilbert u Ivanhoe verziji iz 1997.godine. Konačno 2006. godine dobili smo savršenog Mr Rochestera u liku Tobyja Stephensa uz jednako savršenu Jane, Ruth Wilson. Čisto za ilustraciju, ovdje možete pogledati kako je interpretirana  jedna scena (kada Jane Eyre napušta salon s gostima, koji ju s podcjenjivanjem gledaju),   u različitim adaptacijama ili recimo scena nakon propalog vjenčanja s Daltonom, Hindsom i Stephensom. Dalton pretjeruje toliko da mi je neugodno kad se rasplače, Hinds se bespotrebno dere, mislim, nije dovoljno što je htio uvući Jane u bigamistički brak, već se i dere na siroticu, a Stephens ... hm, takvog Rochestera bi stvarno bilo teško ostaviti!

Kod tih modernijih ekranizacija, zaljubljenici u pisanu riječ, koji su možda nekoliko puta pročitali djelo, zamjeraju odstupanja od originala, ali ponekad zaboravljaju da u 19. stoljeću, autori nisu samo tako mogli opisati neke scene. Recimo opravdana je zamjerka da se nikada ne bi mogao dogoditi poljubac u javnosti, ali kada Gaskell napiše da je uslijedio trenutak vrlo ugodne tišine (delicious silence), onima iz 19. stoljeća je, jednako kao i nama, bilo jasno da nisu srkutali čaj u tom trenutku, pa nema smisla ne pokazati taj poljubac.

Glumci u kostimiranim britanskim dramama su posebna priča, od onih koji nose glavne uloge, pa do one najmanje i najsporednije uloge, svi maestralno daju svoj doprinos, kao da je upravo njihova uloga najvažnija u seriji. U "Ponosu i predrasudama" svaki član obitelj Bennet je fantastično predstavljen, isto vrijedi za sve djevojke obitelji Dashwood, obitelj Elliot ... Daleko od holivudskih, ponekad vrlo plastičnih lica, svako lice u tim ekranizacijama je lice normalnih ljudi, koji imaju bore, razne sitne nesavršenosti na licu i tijelu koje ih upravo čine savršeno uvjerljivima. No, koliko god nabrajala razloge radi kojih je tako lako voljeti britanske kostimirane drame, vrijeme je za trenutak istine. Većinu književih djela po kojima su te drame snimane, pisale su žene, Austen, sestre Bronte, Gaskell, Cookson, pa nije čudo što su njihovi glavni junaci zamišljeni kao vrlo poželjni ženici i zgodni muškarci. Glavne junakinje su obično opisane kao savršeni primjeri svoga doba, moralne, razumne, snalažljive, iako ne i uvijek izuzetno lijepe (a pošto su žene sve od reda uglavnom vrlo samokritične što se izgleda tiče, lako se identificirati s glavnom junakinjom i čeznuti za glavnim junakom). Sporedni ženski likovi nerijetko su upravo suprotni kvalitetama koje odlikuju glavnu junakinju, dok su sporedni muški likovi ili u kategoriji lijepih, ali vrlo zločestih i upitnog morala (Mr Wickham u P&P ili Willougby u S&S) ili manje lijepi, ali zaljubljeni i vjerni prijatelji dok glavnoj junakinji konačno ne sine tko je pravi čovjek za nju (Dobbin u Vanity fairu ili colonel Brandon u S&S). Richardson je vele, ostao razočaran, što je čitateljicama Lovelace, kojeg je opisao kao libertina i nimalo moralnoga, svejedno bio privlačan - toliko o njegovom poznavanju ženske psihologije! Doduše, još uvijek mi nije jasna poruka koju je Richardson htio poslati. Da li je želio pokazati što se dešava kada žene misle svojom glavom? Ili je htio pokazati simpatiju za žene toga doba koje su nerijetko bile prisiljene u brakove s vrlo upitnim likovima (ponekad su mlade i bogate doslovno bile kidnapirane i prisiljavane na brak i čak pod prisilom to su za zakon bili valjani brakovi i sva imovina je pripadala mužu)? Kada je Lovelace poprimio lik Seana Beana, bilo je daleko lakše shvatiti zašto je mlada i tako moralna Clarissa održavala s njim prepisku i na kraju s njim pobjegla, nadajući se da će ga ljubav promijeniti ( i toliko ih još uvijek u tu legendu o ljubavi koja mijenja do današnjih dana vjeruje). Sean Bean je kasnije nastavio s povijesnim dramama u ulozi Sharpea, bio ljubavnik Lady Chatterley, popularan toliko da  je neko vrijeme i vicar of Dibley imala njegovu sliku desno od Isusa Krista.
Sada kada sam priznala da su mi glavni junaci u kostimiranim dramama zapravo karamele za oči, na stranu njihova očigledna fizička ljepota, koju ne uspijevaju nagrditi niti zulufi, niti smiješni kroj hlača niti pogrebnički cilindri na glavama ili još gore perike, činjenica je  da su prvenstveno fantastično dobri glumci.

Rupert Penry - Jones je u interviewu nakon snimanja "Persuasion" izjavio: "U modernim dramama je sve tako otvoreno. U kostimiranima je sve suzdržano. Moraš pronaći načina pokazati osjećaje koji su sakriveni. Svidjelo mi se glumiti kapetana Wentwortha jer se, ispod njegove uglađenosti i šarma, nalazi gorčina i tuga što ga je ljubav njegovog života odbila". I kako ih je pokazao! Ekranizaciju iz 2007. odgledala sam jedne noći u Hrvatskoj, ne znam da li je to bila repriza, ali ako nije onda su u čudno vrijeme skoro pred ponoć odlučili prikazati taj film. Sljedećeg jutra moj muž se ljutio što sam prekršila pravilo zajedničkog odlaska na počinak, ali ni trenutka nisam požalila što sam do sitnih sati gledala priču o kapetanu Wentworthu i Miss Elliot. Mnogi su zamjerili odstupanja od originala ovoj verziji, pogotovo njeno trčanje na kraju, koje su ironično proglasili Bath maratonom (sigurno nije bilo uobičajeno vidjeti ženu a trči ulicama početkom 19. stoljeća), ali da te nakon 8 godina ponovno zaprosi jedan poput Ruperta Penry-Jonesa, nakon što je bio odbijen u prvoj prošnji i vratio se u tvoj život s popriličnim bogatstvom, mislim da bi svaka podigla svoju regency haljinu da joj se ne petlja oko nogu i krenula trčati koliko ju noge nose!

Ne mogu reći da nisam rado odgledala i verziju iz 1995. godine, ali Anne mi je bila nekako mlačna, barem malo oduševljenja je mogla pokazati nakon što je saznala da ju nakon 8 godina još uvijek voli i daje joj drugu priliku. Anne u novoj verziji, kojoj se svaka emocija vidjela na licu je možda bila manje rezervirana i suzdržana u odnosu na obrasce ponašanja toga doba, ali zato daleko životnija. Hinds nije bio toliko loš Wentworth, ali u usporedbi s Penry-Jonesom, kojeg su od milja na snimanju zvali "sex on the legs"... jednostavno ne može se porediti. Na ovom linku  može se vidjeti usporedba likova iz navedene dvije verzije, a na ovom usporedba dvije Anne. Verziju iz 2007. godine odlikuje i fantastični soundtrack koji je komponirao Martin Phipps.

Kada već pišem o muškarcima, radi kojih toliko volim kostimirane drame, obje verzije "Razuma i osjećaja" gledala sam radi Col.Brandona i iako sam mislila da je Alan Rickman bio savršen u toj ulozi, David Morrissey bio je jednako dobar. Kao što sam već rekla, uvijek nastojim bez predrasuda pogledati novije verzije, čak i kada su u prethodnima ostvarene izuzetne i upečatljive uloge, pa sam tako vrlo rado pogledala i novu verziju "Ponosa i predrasuda". Nije da mi se nova verzija nije dopala, ali Colin Firth mi je daleko draži kao Darcy, iako je nova verzija uvela interesantne novine, od kojih mi se jedino nije  dopao nadodani kraj za američko tržište. Scena neuspjele prosidbe u verziji Colina Firtha (uz jednako dobru Jennifer Ehle):

Scena u kojoj je Darcy Metthew MacFadyen (jel' se samo meni čini da prve rečenice izgovara totalno beživotno?):

Na kraju, mogla bih u nedogled pisati o scenama kojih se rado sjećam i koje iznova rado pogledam, ali ostaje ipak izabrati adaptaciju koja mi se najviše dopada i kojoj nikako ne uspijevam pronaći zamjerke. Ekranizacija romana Elizabeth Gaskell "Sjever i jug" iz 2004. godine je meni najdraža kostimirana drama, nakon čijeg emitiranja se desio jedan posve novi sociološki fenomen o kojem vrijedi napisati par riječi, tako da nastavak slijedi ...

 
napisala Roman Tales, 08:20 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
15. ožujka 2010.
Kostimirane drame

Otkako živim u Italiji izgubila sam u potpunosti interes za televizijski program. U tolikoj mjeri da se ne sjećam kada sam zadnji put nešto pogledala sa zanimanjem. Kao i na drugim nacionalnim televizijama, posljednjih 10-tak godina nastupila je inflacija raznih reality programa, za koje nikada nisam uspjela razviti interes, pa mi se ne čini poštenim niti kritizirati nešto što je izgleda brojnima omiljeni program i o čemu nemam pojma. Nisu me uspjeli zainteresirati niti programi u kojima poznati uče plesati, pjevati, klizati na ledu ili kuhati. Posebnu alergiju mi izazivaju programi koji iskorištavaju djecu i od njih prave "zvijezde", a sve to dok nasmiješeni roditelji sjede u publici oduševljeni nastupom vlastitog djeteta ... nema veze kako se dolazi do 10 minuta slave, važno je pojaviti se na tv ekranima. No, nije mi namjera kritizirati talijansku tv produkciju, odavno sam donijela odluku da to odbijam gledati i otkako je regija Lazio prešla na digitalni signal, barem povremeno mogu pogledati neki od dokumetaraca iz Rai arhive, iz vremena kada je programska politika bila daleko drugačija od današnje.
Ne mogu reći da na talijanskim programima nema filmova novijeg datuma ili novijih serija, koje kasne tek jednu sezonu za originalnim datumom prikazivanja, ali kada se odraste uz titlove i originalne jezike, sinhronizacija kvari umjetnički dojam. Talijani su inače uvjereni kako je njihova sinhronizacija jako dobro napravljena, kako imaju dobre zamjenske glasove za poznata holivudska imena, ali na žalost, ne dijelim njihovo mišljenje. Koliko god se trudili, originalne emocije koje nosi jedan glas jednostavno se gube u sinhronizaciji.


Srećom, zahvaljujući internetu, kad god poželim iskombiniram si sama večernji tv program. Jednom tjedno pogledam najnovije epizode sitcoma koji su na mreži već sljedeći dan nakon emitiranja ("How I met your mother" uz dva ovogodišnja noviteta "Modern family" i "Cougar town"), ali američka produkcija, koliko god bila bogata, za mene je vrlo ograničena. Serije koje za temu imaju medicinu i hitnu pomoć u pravilu ne volim gledati jer razvijam čak i simptome upale prostate. Krimi priče su posebna kategorija - meni koja sam odrasla uz Kojaka, Columba, Šerifa u New Yorku i slične krimiće, svi ovi CSI eksperti koji seciraju materijalne dokaze jednostavno mi nisu zanimljivi, uglavnom zato što u svakoj epizodi izmišljaju sve gore i sve strašnije načine umiranja žrtava. Nezanimljiva kategorija su mi i oni koji ćaskaju s duhovima, imaju halucinacije, vide prošlost i budućnost, naganjaju vampire ili vještice ... Na kraju što preostaje za pogledati?


Moja oaza mira je britanska kostimirana drama. Dajte mi šalicu Earl Gray čaja i nemojte me uznemiravati dok uživam u prekrasnom jeziku, savršenoj produkciji, odličnoj glumi, prekrasnim ambijentima i zavidim na kućerinama koje niti centralno grijanje ne bi uspjelo ugrijati do pristojne temperature. Nema ubojstava, a ako ih i ima elegantno se ubijaju u borbi mačevima i obično se radi o vrlo opravdanom ubojstvu, recimo Lovelaceov kraj u "Clarissi". Nema ni kompliciranih bolesti; ništa što seoski liječnik ne može riješiti tekućinom iz neke smeđe bočice ili puštanjem krvi. Nema nasilja; kriminal se svodi na povremenu krađu, ali i te krađe nisu iz obijesti već obično radi gladi. Nema niti bespotrebne golotinje, glavni likovi su obično do grla zakopčani, ali zato kada se Fitzwilliam Darcy raskomotio i bacio u jezero, malo koja nije uzdahnula, uključujući i mene! Bez obzira što nitko zdrave pameti ne bi zamijenio našu komotnu i lako održivu odjeću danas s regency stilom ili metrima čipke i lana u podsuknjama, da ne govorimo o nimalo praktičnim, prilično dugačkim i poprilično smiješnim gaćama i neugodnim korzetima viktorijanskog perioda, za oblačenje kojih je bila potrebna pomoć sluškinje, ipak je zgodno zamisliti se u nekome od tih kostima ... po mogućnosti u društvu jednako primjereno obučenog gentlemena. Naravno, život sirotinje nije bio nimalo ugodan, tako da nakon povremenog odlaska u 18. ili 19. stoljeće zvuk veš-mašine dok vrti posljednju centrifugu, dobiva jednu sasvim novu dimenziju, jednako kao i pogled na puni hladnjak ili zdjelu s voćem.


Ne znam koliko je točno tumačenje, ali meni osobno se čini logičnim, da je popularnost kostimiranih drama upravo u nedostatku eksplicitnih ljubavnih scena. Danas kada smo izloženi golotinji na svakom koraku, u novinama, reklamama, na televiziji, filmu i internetu, osvježenje je vratiti se u prošlost gdje su emocije bile jednako snažne, a obrasci ponašanja rigidniji. Nije da imam nešto protiv golotinje, ali ponekad, loše odglumljena ili režirana ljubavna scena mi totalno upropasti doživljaj, pa više volim da je ni nema. Konkretan primjer je domaći film "Oficir s ružom" gdje su ljubavne scene bile toliko loše da nemam uopće riječi koliko loše (nije da me inače gluma u tom filmu nešto posebno oduševila). Kada odmjerena i rezervirana Matilda konačno popušta nespretnom udvaranju zaljubljenog oficira, liježe pored njega u svojoj svilenoj spavaćici, on otvara oči i istog trenutka su njene noge u zraku! Molim, to bi trebala biti strast? Nađite mi jednu ženu koja će reći da mašta o tome da ju netko zaskoči k'o junicu! S druge strane, sve i jedna se mogla zamisliti u naručju colonel Brandona aka Alana Rickmana, poželjela čuti riječi “I ardently admire and love you”, čak i ako nije vlasnik Pemberleyja ili pročitati pismo u kojem joj nakon 8 godina daje do znanja da ju još uvijek voli riječima "You pierce my soul.  I am half agony, half hope ..." i koliko god ja uvjeravala sve oko sebe kako me te serije oduševljavaju radi savršene produkcije i prekrasnog jezika, za dobar dio moga oduševljenja zaslužni su glavni muški likovi, na kojima besramno volim napasati oči. Na stranu što su u svim romanima opisani kao vrlo poželjni što se izgleda, kulture i financijskog stanja tiče, u ekranizacijama su to redovno vrlo, vrlo muževni primjerci, doduše, u čudnom kroju hlača i sa smiješnim šeširima.

nastavak slijedi ...
 

Nema mnogo veze s britanskom kostimiranom dramom, ali zadnjih dana oduševljeno slušam Melody Gardot, od srca preporučam!

 
napisala Roman Tales, 08:22 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker