15. ožujka 2010.
Kostimirane drame

Otkako živim u Italiji izgubila sam u potpunosti interes za televizijski program. U tolikoj mjeri da se ne sjećam kada sam zadnji put nešto pogledala sa zanimanjem. Kao i na drugim nacionalnim televizijama, posljednjih 10-tak godina nastupila je inflacija raznih reality programa, za koje nikada nisam uspjela razviti interes, pa mi se ne čini poštenim niti kritizirati nešto što je izgleda brojnima omiljeni program i o čemu nemam pojma. Nisu me uspjeli zainteresirati niti programi u kojima poznati uče plesati, pjevati, klizati na ledu ili kuhati. Posebnu alergiju mi izazivaju programi koji iskorištavaju djecu i od njih prave "zvijezde", a sve to dok nasmiješeni roditelji sjede u publici oduševljeni nastupom vlastitog djeteta ... nema veze kako se dolazi do 10 minuta slave, važno je pojaviti se na tv ekranima. No, nije mi namjera kritizirati talijansku tv produkciju, odavno sam donijela odluku da to odbijam gledati i otkako je regija Lazio prešla na digitalni signal, barem povremeno mogu pogledati neki od dokumetaraca iz Rai arhive, iz vremena kada je programska politika bila daleko drugačija od današnje.
Ne mogu reći da na talijanskim programima nema filmova novijeg datuma ili novijih serija, koje kasne tek jednu sezonu za originalnim datumom prikazivanja, ali kada se odraste uz titlove i originalne jezike, sinhronizacija kvari umjetnički dojam. Talijani su inače uvjereni kako je njihova sinhronizacija jako dobro napravljena, kako imaju dobre zamjenske glasove za poznata holivudska imena, ali na žalost, ne dijelim njihovo mišljenje. Koliko god se trudili, originalne emocije koje nosi jedan glas jednostavno se gube u sinhronizaciji.


Srećom, zahvaljujući internetu, kad god poželim iskombiniram si sama večernji tv program. Jednom tjedno pogledam najnovije epizode sitcoma koji su na mreži već sljedeći dan nakon emitiranja ("How I met your mother" uz dva ovogodišnja noviteta "Modern family" i "Cougar town"), ali američka produkcija, koliko god bila bogata, za mene je vrlo ograničena. Serije koje za temu imaju medicinu i hitnu pomoć u pravilu ne volim gledati jer razvijam čak i simptome upale prostate. Krimi priče su posebna kategorija - meni koja sam odrasla uz Kojaka, Columba, Šerifa u New Yorku i slične krimiće, svi ovi CSI eksperti koji seciraju materijalne dokaze jednostavno mi nisu zanimljivi, uglavnom zato što u svakoj epizodi izmišljaju sve gore i sve strašnije načine umiranja žrtava. Nezanimljiva kategorija su mi i oni koji ćaskaju s duhovima, imaju halucinacije, vide prošlost i budućnost, naganjaju vampire ili vještice ... Na kraju što preostaje za pogledati?


Moja oaza mira je britanska kostimirana drama. Dajte mi šalicu Earl Gray čaja i nemojte me uznemiravati dok uživam u prekrasnom jeziku, savršenoj produkciji, odličnoj glumi, prekrasnim ambijentima i zavidim na kućerinama koje niti centralno grijanje ne bi uspjelo ugrijati do pristojne temperature. Nema ubojstava, a ako ih i ima elegantno se ubijaju u borbi mačevima i obično se radi o vrlo opravdanom ubojstvu, recimo Lovelaceov kraj u "Clarissi". Nema ni kompliciranih bolesti; ništa što seoski liječnik ne može riješiti tekućinom iz neke smeđe bočice ili puštanjem krvi. Nema nasilja; kriminal se svodi na povremenu krađu, ali i te krađe nisu iz obijesti već obično radi gladi. Nema niti bespotrebne golotinje, glavni likovi su obično do grla zakopčani, ali zato kada se Fitzwilliam Darcy raskomotio i bacio u jezero, malo koja nije uzdahnula, uključujući i mene! Bez obzira što nitko zdrave pameti ne bi zamijenio našu komotnu i lako održivu odjeću danas s regency stilom ili metrima čipke i lana u podsuknjama, da ne govorimo o nimalo praktičnim, prilično dugačkim i poprilično smiješnim gaćama i neugodnim korzetima viktorijanskog perioda, za oblačenje kojih je bila potrebna pomoć sluškinje, ipak je zgodno zamisliti se u nekome od tih kostima ... po mogućnosti u društvu jednako primjereno obučenog gentlemena. Naravno, život sirotinje nije bio nimalo ugodan, tako da nakon povremenog odlaska u 18. ili 19. stoljeće zvuk veš-mašine dok vrti posljednju centrifugu, dobiva jednu sasvim novu dimenziju, jednako kao i pogled na puni hladnjak ili zdjelu s voćem.


Ne znam koliko je točno tumačenje, ali meni osobno se čini logičnim, da je popularnost kostimiranih drama upravo u nedostatku eksplicitnih ljubavnih scena. Danas kada smo izloženi golotinji na svakom koraku, u novinama, reklamama, na televiziji, filmu i internetu, osvježenje je vratiti se u prošlost gdje su emocije bile jednako snažne, a obrasci ponašanja rigidniji. Nije da imam nešto protiv golotinje, ali ponekad, loše odglumljena ili režirana ljubavna scena mi totalno upropasti doživljaj, pa više volim da je ni nema. Konkretan primjer je domaći film "Oficir s ružom" gdje su ljubavne scene bile toliko loše da nemam uopće riječi koliko loše (nije da me inače gluma u tom filmu nešto posebno oduševila). Kada odmjerena i rezervirana Matilda konačno popušta nespretnom udvaranju zaljubljenog oficira, liježe pored njega u svojoj svilenoj spavaćici, on otvara oči i istog trenutka su njene noge u zraku! Molim, to bi trebala biti strast? Nađite mi jednu ženu koja će reći da mašta o tome da ju netko zaskoči k'o junicu! S druge strane, sve i jedna se mogla zamisliti u naručju colonel Brandona aka Alana Rickmana, poželjela čuti riječi “I ardently admire and love you”, čak i ako nije vlasnik Pemberleyja ili pročitati pismo u kojem joj nakon 8 godina daje do znanja da ju još uvijek voli riječima "You pierce my soul.  I am half agony, half hope ..." i koliko god ja uvjeravala sve oko sebe kako me te serije oduševljavaju radi savršene produkcije i prekrasnog jezika, za dobar dio moga oduševljenja zaslužni su glavni muški likovi, na kojima besramno volim napasati oči. Na stranu što su u svim romanima opisani kao vrlo poželjni što se izgleda, kulture i financijskog stanja tiče, u ekranizacijama su to redovno vrlo, vrlo muževni primjerci, doduše, u čudnom kroju hlača i sa smiješnim šeširima.

nastavak slijedi ...
 

Nema mnogo veze s britanskom kostimiranom dramom, ali zadnjih dana oduševljeno slušam Melody Gardot, od srca preporučam!

 
napisala Roman Tales, 08:22 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker