26. svibnja 2010.
Heklani tabletići

U vrijeme kada sam dovršila plavu šatiranu končanu majicu, nisam imala vremena otići u kupovinu nekog novog prediva, a zaliha po kući nemam, osim Unitasovog konca za heklanje br 50 i tako sam se nakon jako dugo vremena ponovno prihvatila kukice. Taj ecrù konac kupila sam prije više od 6 godina na jednoj od rasprodaja u Unitasovoj tvorničkoj trgovini i kako je cijena bila više nego povoljna kupila sam 3 paketa tog konca (gdje mi je bila pamet?).
Najprije je nastao poprilično veliki tabletić od skoro 50 cm u promjeru, za kojeg se nisam nadala da će ispasti tako veliki, niti da će njegova izrada biti toliko dugotrajna. Sljedeće (1, 2, 3, 4 i 5) sam birala na osnovi veličine, nastojeći da nemaju više od 40 krugova na shemi. Iako me krenula izrada tih tabletića, entuzijazam mi ubija u pojam činjenica da sam uspjela potrošiti svega nekoliko klupka konca i kojim tempom ga trošim mogla bih naheklati tabletiće za cijelu zgradu. U nastojanju da  konac potrošim, krenula sam raditi i trake za zavjese, za koje sam već ranije kupila platno, ali koliko se god trudila još me čekaju 23 klupka!

 
napisala Roman Tales, 08:08 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
22. svibnja 2010.
Caravaggio

Prva ovogodišnja izložba koju sam posjetila, krajem veljače, predstavila je dokazano Caravaggiove radove (za razliku od onih koji se njemu ili njegovoj školi pripisuju). U prvim danima nakon otvorenja gužva je bila poprilično velika, ne samo radi velikog broja zainteresiranih, već i radi službenih posjeta koji onda usporavaju ulaz običnim smrtnicima. Nakon nekih tjedan dana, kada se ta gužva trebala raščistiti, krenula sam i ja pogledati tu izložbu. Pred ulazom dočekao nas je formirani red, ali nakon svega nekih pola sata čekanja već smo kupovali ulaznice.

Uvijek kada trebam sabrati dojmove nakon neke pogledane izložbe nalazim se u nedoumici, poput djeteta koje mora napisati sastav na zadanu temu, a naslov  nimalo ne inspirira, ništa originalno ne pada ti na pamet. S druge strane, vuče me želja da i drugima dočaram trenutke koji su me se dojmili, dok s nemalom dozom samokritičnosti znam da moje znanje o umjetnosti nije takvo da bih si mogla dozvoliti luksuz pisanja o radovima jednog Caravaggia. Moje sasvim školsko poznavanje umjetnosti i umjetničkih pravaca, nastojim upotpuniti posjetama muzejima i izložbama svaki put kada se pruži prilika, a ovakve tematske su mi posebno drage jer na jednom mjestu možeš vidjeti radove autora posuđene iz raznih svjetskih muzeja. Ponekad kad vidim djecu koja s roditeljima od malih nogu imaju priliku šetati među umjetničkim djelima, žalim što i sa mnom nije bio isti slučaj, ali niti je bilo muzeja, niti sam odrasla u okruženju koje je bilo posebno naklonjeno umjetnosti. Umjetnost je za mene godinama bilo nešto što se razgledava na stranicama enciklopedija, tako da mi je ponekad teško zatomiti oduševljenje kada uživo prepoznam nešto što sam do tada samo na slikama mogla vidjeti. Naravno, nastojim se suzdržati u ozbiljnom okruženju i praviti se jednako cool ravnodušna, iako bih najradije zavrištala :"Hej, ljudi, pa to je Venera! Botticellijeva Venera! I vi samo tako mirno gledate!" I nema u tom mom oduševljenju posebnog razumijevanja za djelo, koje prisluškujem u komentarima onih koji se u umjetnost bolje razumiju. Redovno na ovakvim izložbama susrećem organizirane grupe s vodičima i onda se i ja ponekad s njima zaustavim pred nekom slikom i redovno ostajem iznenađena bujicama riječi koje izazove jedna jedina slika i detaljima na koje vrijedi svratiti pažnju. Želim vjerovati da je moje oduševljenje jednako vrijedno i jednakog intenziteta, čak i ako osnove znanja nisu na istom nivou i trudim se popraviti. No, postoji li uopće pravi metar kojim se može odrediti ljubav prema umjetnosti?

Odgledala sam neku večer posljednje dvije epizode "Strike back", emitirane premijerno na britanskom Skyu prošlu srijedu i ovaj put glavni junak je imao posla u Afganistanu (na stranu što mi je uopće neugodno priznati da sam tako nešto gledala, ali Armitage je glavni junak, tako da imam ispričnicu). Afganistanci su stereotipno prikazani kao bradati negativci, k tome s jako loše lijepljenim i neuvjerljivim bradama jer je sve snimljeno u Južnoafričkoj Republici. Dok sam tako rastreseno pratila radnju (istovremeno sam heklala), prisjetila sam se jednog dokumentarca o sasvim drugačijim Afganistancima, odgledanog prije nekog vremena, koji je za temu imao spašavanje umjetničkih djela iz kabulskog nacionalnog muzeja za vrijeme talibanskog režima. Mene je duboko potresla priča tih Afganistanaca, pogotovo što mi je dala jednu potpuno novu definiciju ljubavi prema umjetnosti - oni su vlastitim životom dokazali koliko im je umjenost važna, nešto što ni jedan vodič, niti jedan posjetitelj izložbi ili muzeja u našem zapadnom svijetu, srećom, nije prisiljen dokazivati.

Nekoliko restauratora i kustosa toga muzeja nije se moglo pomiriti s naredbom da se unište umjetnička djela koja nisu bila u skladu s talibanskom doktrinom i znajući da riskiraju život, sazidali su jednu sobu unutar muzeja, u koju su sakrili stare filmske zapise, skulpture i slike, dok su svakodnevno pokušavali spasiti što veći broj slika tako što su originale premazivali zaštitnom bojom i onda oslikavali preko lica i figura, tako da ih talibani nisu morali uništiti. Krajnje skromni, priznali su da ih je bilo strah, znali su da radi toga što čine mogu ostati bez glave, ali želja da sačuvaju dokaze o kulturnoj i civilizacijskoj baštini nadjačala je taj osjećaj straha. Za vrijeme režima bili su prisiljeni puštati brade i oblačiti se na tradicionalni način, ali unatoč režimu i njegovim apsurdnim naredbama, kojima su uništavali i svjetsku spomeničku baštinu (dovoljno je prisjetiti se miniranja Bude), te zaljubljenike u umjetnost, režim nije uspio pretvoriti u ubojice lijepoga, već je od njih, suprotno očekivanjima i zdravoj logici, učinio heroje koji riskiraju svoj život i svojih obitelji radi umjetnosti. Skromnost tih muškaraca je jednostavno neopisiva, iako su znali da su krenuli u akciju spašavanja vrlo neizvjesnoga roka trajanja, jer nitko od njih nije znao kada će i hoće li talibanski režim pasti, sa smiješkom su slijegali ramenima govoreći da su samo činili ono što su morali i što im je savjest nalagala.

Moje viđenje umjetnosti daleko je od stručnog viđenja i znanja onih koji se umjetnošću svakodnevno bave, još je dalje od ljubavi radi koje su spomenuti Afganistanci bili spremni žrtvovati i život ... ja sam samo jedna od onih brojnih anonimnih u redovima pred muzejima ili izložbama, koji će se šutke diviti pred tuđim umjetničkim izričajem i ponekad pokušati dati svoju interpretaciju viđenog ...
Fotografiranje kao i obično, nije bilo dozvoljeno, ali na stranicama muzeja, oni koje zanima, mogu pogledati postav izložbe Caravaggio.

 
napisala Roman Tales, 08:08 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
10. svibnja 2010.
Kostimirane drame III

... ili priča o "Sjeveru i jugu", onom engleskom, nema veze s Patrickom Swayzeom

 

Kada je u studenom 2004. godine BBC počeo prikazivati svoju najnoviju adaptaciju u kategoriji kostimiranih drama, malo tko je očekivao da će adaptacija romana Elizabeth Gaskell "Sjever i jug" doživjeti tako veliki uspjeh. Reklama prije prikazivanja nije bila posebno intenzivna, ako se izuzmu uobičajene najave. Iako su u seriji nastupila poznata i priznata imena britanskog kazališta i drame, dvoje glavnih glumaca bili su relativno nepoznati i oboje su u toj seriji po prvi put nosili glavne uloge, tako da ni taj podatak nije obećavao posebni uspjeh serije. No, imali su ono nešto, ono što obično nazivamo kemijom, usklađenost, savršeno pristajanje uz uloge, što ih je učinilo vrlo uvjerljivim romantičnim parom na malom ekranu. Onima koji su kasnije čitali roman, teško je bilo zamisliti Margaret Hale drugačiju od glumice Daniele Denby-Ashe i sasvim sigurno nemoguće, drugačijeg Johna Thorntona od Richarda Armitagea. Na pitanje zašto je baš ova serija jedna od najpopularnijih kostimiranih serija (meni sasvim sigurno najdraža), pokušavaju prvenstveno odgovoriti oni koji na takvim programima rade. Koji je to magični sastojak koji je tu seriju učinio toliko omiljenom? Što uopće jednu adaptaciju čini uspješnom?

I u ovoj adaptaciji učinjeno je nekoliko vrlo značajnih promjena i prilično velikih odstupanja scenarija od književnog predloška, a upravo to je ono što najviše ljuti ljubitelje ovog žanra. Nekim adaptacijama, unatoč dobroj produkciji, nikako nisu oprostili odstupanja od originala (npr. Persuasion iz 2007.), a ovoj seriji sva odstupanja su oproštena. Ne radi se ovdje o manjim, beznačajnim odstupanjima, radi se o izmišljanju novih scena koje je scenaristkinja Sandy Welch smatrala neophodnima kako bi uspjela stvoriti animozitet između dva glavna lika,  čime je postigla da se publika identificira s glavnom junakinjom Margaret kojoj je Thornton od početka bio antipatičan. U knjizi, pri prvom susretu, ona ga doživljava dosadnim, ne cijeni ga jer ga ne smatra gentlemanom, pošto je on vlasnik predionice, jedan od novih industijalaca, koji se bavi trgovinom i proizvodnjom pamuka. Pojam gentlemana uglavnom je do industrijskog razvoja bio rezerviran za one koji su nasljeđivali novac i titulu i nisu bili prisiljeni za novac raditi, već su uglavnom ubirali rente. Kako je Welch objasnila, onima koji su čitali knjigu, jasno je zašto gospođici Hale Thornton nije bio od prve zanimljiv, ali za potrebe ekranizacije morala je izmisliti nešto što će imati šokirajući učinak na Margaret i samim tim i na publiku. I tako je Thornton u prvoj epizodi prebio na mrtvo ime jednoga od radnika u svojoj tvornici jer ga je uhvatio kako puši (požar je bio najveća opasnost i prijetnja za sigurnost radnika u tkaonicama pamuka). Nevjerojatno, ali i to agresivno mlaćenje nogama čovjeka koji već leži na podu, ovoj ekranizaciji je oprošteno! Meni je pri prvom gledanju bilo daleko manje naporno gledati tu scenu, jer tada još nisam bila pročitala knjigu, nakon čitanja, daleko mi je teže podnositi tu scenu, jer nikako ne odgovara Thorntonu kojeg je gospođa Gaskell opisala.


Već nakon prve emitirane epizode, počelo se dešavati nešto, do tada neviđeno, na internet stranicama BBC i pripadajućem forumu. Broj poruka u kojima se komentiralo odgledanu epizodu rastao je iz dana u dan, kasnije iz sata u sat, a nakon druge epizode već je i autorima serije bilo jasno da su napravili hit u kategoriji kostimirane drame. Na forumu se pretresalo svaki mogući detalj te serije, a ono što je BBC i autore iznenadilo bila je pismenost i načitanost onih koji su te poruke ostavljali. Na kraju, forum je postao toliko posjećen, uglavnom je o ženama riječ, da su uspjele srušiti server količinom poruka! BBC više nije mogao moderirati niti održavati forum s tolikim brojem poruka i nakon odluke da zatvore forum vjerno članstvo je pokupilo svoje poruke i preselilo se na drugo mjesto, forum C19, koji je do danas više nego aktivan  i na koji redovno dolaze novi članovi koji su tek nedavno otkrili seriju. Nikada prije jedna serija nije izazvala takav fenomen (link na članak u Timesu), doduše, u vrijeme "Ponosa i predrasuda" kompjuteri nisu bili prisutni po kućanstvima poput još jednog kućanskog aparata, kao danas. Samo je za pretpostaviti što bi bilo s karijerom Colina Firtha da su njegovog Darcyja žene mogle komentirati kao Armitageovog Thorntona?! Zanimljivo je da se vrlo često povlače paralele između ta dva junaka, uglavnom zato što je do pojave Johna Thorntona Darcy bio broj jedan u kategoriji povijesne drame, o čemu simpatično svjedoče i ova dva blog zapisa:The ultimate literary crush i Darcy vs Thornton .


Tema ove serije nije samo ljubavna priča, već  kao i knjiga, suptilno uspoređuje socijalne razlike, ne samo tvorničara i njihovih radnika, već i razlike unutar istog društvenog sloja sjevera i juga. Različiti pogledi dvoje glavnih junaka na socijalne probleme je jedan od razloga njihovog stalnog nerazumijevanja. Thornton kao vlasnik predionice, pred kraj postaje daleko bolji poslodavac, "master", s više razumijevanja za one koji rade za njega, dok Margaret počinje cijeniti sjevernjački pogled na život i prestaje idealizirati način života na, uglavnom, ruralnom jugu.
Ovu seriju odlikuje još jedan prekrasni soundtrack Martina Phippsa, izuzetno uvjerljiva scenografija i rekonstrukacija povijesnog perioda, savšena gluma sve do najsporednije uloge, gdje je nepravda smatrati sporednim glumcima imena poput Sinead Cusack, savršene u ulozi Thorntonove majke, Brendana Coylea kao Higginsa, Tim Pigott - Smitha i da ne nabrajam dalje. Svi su savršeno odradili svoje uloge, a čak i malac koji glumi Boucherovo siroče i čita "a-ni-mal" osvaja svojom simpatijom, iako loše glumi. Svejedno, pitanje još uvijek stoji, kako to da ova adaptacija i nakon 6 godina od prvog emitiranja još uvijek nalazi nove poklonike?

Sjećam se da sam prije nekoliko godina već imala u pripremi seriju, ali scene dolaska u Milton su mi nekako bile previše mračne za laganu večernju zabavu. Kada sam konačno odlučila i ja krenuti put Miltona, pokazalo se da sam krenula na put bez povratka, postala sam još jednom žrtvom neodoljivo privlačnog Johna Thorntona kojeg je savršeno utjelovio Richard Armitage. Na stranu savršena produkcija, scenarij, scenografija, rekonstrukcija povijesnog perioda, socijalne teme, fantastična gluma... na stranu sve, "Sjever i jug" ne bi bio to što jeste bez Richarda Armitagea.
Do te serije relativno nepoznati 34-godišnji glumac, prekrasnog baritona (radi kojeg je više nego vrijedilo poslušati nedavnu BBC 4 adaptaciju "Clarissa" gdje je on bio Lovelace) toliko je dobro odigrao ulogu Thorntona da je s ugašenog BBC foruma krenula vojska obožavateljica, "Armitage Army" kako ih je nazvao jedan od zapostavljenih muževa dok mu je supruga bila online na starom forumu. Teško je objasniti njegovu popularnost, pogotovo što se ne radi o glumcu klasične ljepote, dapače, poprilično veliki nos, tanke usnice, u početku i krivo postavljeni zubi (kasnije je pronašao fantastičnog zubara koji je sve to sredio), a svejedno njegove izjave o vlastitom nosu kojeg je kao mlađi htio operirati izazivaju užas u redovima njegove vojske! S druge strane, glasom i pogledom je u stanju izreći više emocija u nekoliko minuta nego holivudski ljepotani tokom cijeloga filma. Pored ostalog, kada je konačno došlo njegovih 5 minuta slave, ostao je vrlo realan i na sve upite o tome kako sebe vidi kao novi sex simbol, skromno je odgovarao kako nije on taj kojeg njegove obožavateljice vole, već John Thornton. I nije daleko od istine! John Thornton je jako dobro profiliran muški lik,  gospođa Gaskell, izuzetno emancipirana žena za svoje doba, nevjerojatno je dobro opisivala emotivna stanja svoga junaka, k tome je riječ o junaku kojeg krase odlike koje su jednako privlačne i na modernom muškarcu - radna etika, kojom se izdigao nad financijskim teškoćama koje mu je u nasljeđe ostavio otac, odgovornost prema obitelji i vlastitim zaposlenicima, uvažavanje mišljenja čak i kada se s njim ne slaže, poštivanje žene, spremnost da pomogne voljenoj u nevolji, čak i kada je odbačen, samo zato da očuva njen ugled neokaljanim... No, žena koja je na svom putovanju kroz Italiju uspjela zavrtjeti pamet i 20 godina mlađem muškarcu, koja je kupila kuću vlastitom zaradom od pisanja, ne govoreći ništa svom mužu, nije bila uobičajena viktorijanska kućanica koja je na papir prenosila svoja romantična maštanja. Njeno pisanje je u viktorijansko doba smatrano kontroverznim; usuditi se pisati o ženi koja postaje majka izvan braka i osuđivati dvostruki moral toga doba, pogotovo ako ti je suprug svećenik, baš i nije najsretniji izbor teme, ali gospođa Gaskell imala je i sreću što je njen muž podržavao njeno pisanje i nikada nije tražio da mijenja nešto u svom pisanju, čak i kad su mu ljutiti članovi pastve palili ženine knjige pred crkvom. Ne znam da li je prijevod njene knjige objavljen na hrvatskom, ali "Sjever i jug" svakako vrijedi pročitati!


Seriju jednako tako vrijedi pogledati. Volite li kostimirane drame, nije isključeno da će vam "Sjever i jug" postati jedna od omiljenih. Teško mi je izdvojiti scenu koja najbolje predstavlja seriju. Među najdražima su mi one Thorntona s majkom i Thorntona s Higginsom, vođom neuspjelog štrajka kojem na kraju daje posao, pored onih s Margaret, naravno:

Scena koju poklonici nazivaju "Look back" je scena s malo riječi, ali jakog emotivnog naboja:

... dok je završna scena, po mišljenju ljubitelja žanra, jedna od najbolje napravljenih, iako s originalom nikakve veze nema. O njoj su govorili i u ITV dokumentarcu posvećenom kostimiranim dramama:

Nakon odgledane serije, poput mnogih drugih (tješim se da nisam jedina u svom ludilu), i ja sam krenula u potragu za Armitageovim radom. U svoju obranu ne mogu ništa pametno reći, osim da padam na nosonje metar devedeset visoke još od svoje 15 godine. Odgledala sam uglavnom sve što je do sada snimio, uključujući i "Robina Hooda", BBC seriju krajnje glupog scenarija i groznih ekstenzija na njegovoj kosi, namijenjenu uglavnom mlađoj publici, ali radi Guy of Gisbornea uz opciju fast forward, odgledala sam sve tri sezone (sad bih rado ubacila onaj smajlić koji nosi škarnicl na glavi od sramote). I opet, nisam jedina, gospođe s foruma čak gube vrijeme kombinirajući fan spotove poput ovoga"Vicar of Dibley" s Dawn French mi je uvijek bila simpatično otkačena hunoristična serija, a kada su za posljednju epizodu odlučili udati vikara (vikaricu?) Dawn je sama odabrala da ženik bude Armitage (i tko joj može zamjeriti?). Možda ovaj isječak  (može i ovaj)nekoga potakne pogledati cijelu epizodu, znam da ja svako malo odem pogledati scenu kada ju Harry zaprosi - delirično! Spooks sam počela pratiti radi Ruperta Penry - Jonesa i neka mi oprosti, nisam previše patila kad je na početku sedme sezone odletio u zrak, spašavajući londonske građane od terorističke auto-bombe, jer su upravo razmjenom špijuna vratili Lucasa Northa iz ruskog zatvora, u tijelu Richarda Armitagea, naravno. Sad mi opet treba škarnicl, ali ovaj tjedan odgledala sam i "Strike back", snimljen prema romanu Chrisa Ryna, prepunom macho pre*eravanja i go! go! go! militarističkog natjeravanja zločestih frajera u vidu iračkih terorista. Odgledala sam i "Sparkhouse", "Between the sheets", čak i priče koje je pričao djeci pred spavanje na BBC, a nakon što sam desktop kompjutera ovako ukrasila, morala sam dati suglasnost mužu da me može prevariti s Catherine Zeta-Jones, ako i kada mu se pruži prilika da na nju naiđe.

I na kraju, ako se nekome čini da sam odavno prekoračila liniju koja dijeli one koji kostimirane drame vole od onih kojima to postaje opsesija, u svoju obranu mogu reći da pogađam svega 12 od 20 kravata na kvizu o kravatama u povijesnim dramama.

Interview s Richardom Armitageom gdje govori isključivo o radu na seriji "Sjever i jug" Part 1 i Part 2

 
napisala Roman Tales, 08:10 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
5. svibnja 2010.
Dovršeni anđeli

Otkako sam si dala u zadaću dovršiti ove Rafaelove anđele, vrijeme za koji ubod iglom sam pronalazila tek u kasnim večernjim satima, nerijetko vrlo blizu ponoći. Ne znam da li me više vukla želja da ih konačno dovršim i skinem sa stalka ili se jednostavno radilo o opuštanju i barem kratkotrajnom bijegu od briga koje su me mučile u zadnje vrijeme. Bilo kako bilo, konačno sam ih dovršila:

Ručno bojano Jobelan platno 28 ct je bilo vrlo gustog tkanja (posljedica bojanja), tako da je izrada sa samo dvije niti konca trajala duže nego inače, obzirom da se ne radi o velikom goblenu.

 
napisala Roman Tales, 08:11 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
2. svibnja 2010.
Briga za starce

U prvim danima hospitalizacije moga svekra, vrijeme sam kratila čitajući. Društvo junaka romana "Sjena vjetra" Carlos Ruiz Zafóna (na hrvatskom) odvlačilo mi je pažnju s neugodnih bolničkih epizoda i štitilo me od razgovora s onima koji su htjeli, barem na kratko (za mene je i to bilo predugo), popričati o vlastitim simptomima, a nakon njih zaokupila me misterija zločina koje su potpisivali "Jack & Jill" u Pettersonovom trileru. Oba romana, iako žanrovski vrlo različita, od srca preporučam kao vrlo ugodno i zanimljivo štivo.

Nakon bolnice, uslijedio je svakodnevni boravak u klinici za rehabilitaciju, kada sam, pored čitanja, počela  smišljati i što bih eventualno mogla oplesti. Vremena za kupovinu nisam imala i jedini konac koji je čekao neopleten bio je onaj plavi šatirani, koji me razočarao bojom kada sam ga počela namatati u klupko. Ne mogu vjerovati da mi nije palo na pamet kako će konac izgledati namotan u klupko, već sam ga oduševljeno kupila radi nijansi plavoga, misleći da ću dobiti pletivo na kojem se boje prelijevaju umjesto šatiranoga. No, kako "vrag u nuždi i muhe ždere", tako sam i ja krenula plesti taj plavi konac. Nisam imala predložak po kojem sam radila, odabrala sam rubnu čipku iz jedne od knjiga s uzorcima, napravila probni uzorak i krenula plesti. Konca je bilo više nego dovoljno, pa sam na kraju odlučila oplesti i vrlo kratke rukave. Sve u svemu, konačni rezultat je daleko bolji od očekivanoga, pletivo sam nebrojeno puta uzimala i ostavljala tokom dana, ponekad plela bez razmišljanja, totalno isključena iz vanjskog svijeta, a ponekad s manjkom koncentracije radi svega onoga što me okruživalo. Nakon iskustva s ovim koncem, mogu sa sigurnošću ustvrditi da nikada više nemam namjeru plesti šatirani konac, jednostavno ne volim šatirane konce i vunu. Bez obzira na kvalitetu prediva, taj šatirani efekt uvijek me podsjeća na one šatirane vune iz kućne radinosti od kojih su, uglavnom djeci, nekada pleli džempere, spajajući po nekoliko niti vune, dobijajući takvu nekakvu šatiranu, nedefiniranu boju, vrlo rijetko oku privlačnu, tek toliko da se vuna potroši i od nje nešto isplete. Obično su te kombinacije bile od vune koje u pojedinačnoj boji nije bilo dovoljno za nešto napraviti i nisu se nužno spajale boje koje odgovaraju jedna uz drugu. U kategoriji šatiranih prediva, jedino me privlače ona na kojima se boje prelijevaju jedna u drugu, kao kod Noro ili Kauni vune, jednako kao i one koje u konačnici daju jacquard efekt, savršeno za one poput mene koji se ne žele petljati s nekoliko niti vune istovremeno. Moj muž ovu končanu majicu zove Zorro vestom, radi slova Z koje formira najsvjetlija boja na tri mjesta i koje ga podsjeća na Zorrov potpis mačem.

Kada je prije 4 godine, nakon moždanog udara, moj svekar prvi put boravio u klinici "Villa Luana", činilo mi se da smo u nekom drugom svijetu, uspoređujući to mjesto s provincijskom bolnicom iz koje je upravo bio otpušten i u usporedbi s kojom je, čisto primjera radi, i sisačka bolnica najmodernija bolnička struktura.Jedina zamjerka bila je udaljenost od grada i prilično loša cesta kojom se do te klinike dolazi. Neki od pacijenata tada su se žalili, jednako kao i neki od njihovih obitelji, ali meni su te žalbe bile poput tjeranja maka na konac, ja sam se prisjećala i nakon 20 godina, vrlo živo i upečatljivo, doma za stare i nepokretne osobe u Lovranu. I tamo su korisnici bili osobe s demencijom, nepokretni, neki vrlo zdrave pameti, ali tijela koje ih je izdalo, neki od njih s Down sindromom (za koje nisu imali drugi smještaj nakon smrti roditelja),  u pretrpanim sobama, zasićenih teškim mirisom tjelesnih izlučevina kombiniranog s jednako teškim mirisom preprženog luka iz kuhinje, a sve to u polumraku kasnog zimskog popodneva, tako da se do danas sjećam mirisa i niti jednog jedinog lica... Sjećam se da sam te večeri, po dolasku u svoj podstanarski stan, skinula sve sa sebe i odložila na pranje, sjela u kadu i pustila da po meni teče topla voda, kao da sam htjela isprati sa sebe taj "miris smrti" kako sam ga tada doživjela. Sada mi se čini teško pretjerivanje moj ondašnji šok i reakcija po povratku kući, ali sa 20 godina najmanje misliš o smrti, nepokretnosti, invaliditetu, ovisnosti o tuđoj pomoći ili dobroj volji. Miris je ono po čemu sam pamtila i Villa Luanu, na svakih 10 metara njenih dugačkih hodnika bili su rapoređeni mirisni osvježivači zraka s tajmerom, svakih 10-tak minuta, zrak je ispunjavala nova doza cvjetnog mirisa. Znam da zvuči banalno, ali dojmovi iz lovranskog doma bili su toliko upečatljivi i nakon 20 godina da mi je eto, oduševljenje izazvao ugodan miris u prozračnim i dnevnim svjetlom obasjanim hodnicima, ispred kojih su ogromne terase s prekrasnim pogledom na obližnji Poli. Nakon mirisa i svjetla, osoblje klinike je zaslužilo sve simpatije, uglavnom vrlo mladi, dinamični i stalno u pokretu, koji su o korisnicima vodili brigu na najbolji mogući način. Moji dojmovi su tada bili toliko pozitivni, da mi se svaki prigovor činio traženjem dlake u jajetu. Poslije dva mjeseca rehabilitacije, moj svekar je kući otišao na vlastitim nogama, iako je u kliniku stigao nepoketan, s kateterom i pelenama.

4 godine poslije, situacija se promijenila, na žalost na gore. Radi smanjenog priliva proračunskog novca (iako je klinika privatna, preživljava ne zahvaljujući privatnim pacijentima, već  ugovoru koji ima s regijom Lazio), najmanji problem je što više nema osvježivača zraka s tajmerom, dok je gorući problem smanjenje broja osoblja, kojeg  je daleko manje nego prije 4 godine, a količina posla je jednaka. Kao posljedica toga, pacijenti se više ne prate po potrebi u kupaonicu, već svima koji nisu samostalno pokretni po defaultu stavljaju pelene koje se mijenjaju svega 3 puta dnevno! Ne samo da je upitna higijena osoba koje provedu 8 sati u jednoj peleni, već je i krajnje ponižavajuće. Kao i uvijek, među pacijentima ima onih koji nisu i ne mogu biti zadovoljni, taman da imaju osobnog slugu 24 sata dnevno, ali većina njih su razumni starci, kojima se dogodila nesreća da padnu i slome bedrenu kost ili kuk ili imaju neku drugu patologiju koja traži rehabilitaciju. Kako sam u klinici provela i blagdanske dane Uskrsa, bila tamo i svetkom i petkom, neminovno sam privlačila pažnju, kako osoblja, tako i pacijenata. Obavezno su me pitali kako to da smo svaki dan u klinici, pogotovo što smo uz specijalnu dozvolu direktora klinike  (na zahtjev liječnika) boravili na odjelu do 22 h, a nakon toga je krenuo razgovor upoznavanja, do kojega, ruku na srce, mi nije svaki put bilo stalo. S druge strane, pristajala sam na razgovore jer su svi zračili simpatijom prema meni i mom mužu, koji smo iz dana u dan postajali poput dijela inventara, dekorativni element koji ćeš naći svakodnevno, prođeš li pored boravka na drugom katu. Simpatija je bila to veća što je dotična osoba bila rjeđe posjećivana, pa smo mi postajali poput zamjene za posjete kojih nema. Ponekad su mi se približavale žene privučene mojim pletenjem na kružnim iglama, ponekad mlađi posjetitelji koji su htjeli znati sve o wi-fi internet vezi koja se mogla koristiti u glavnom holu klinike, ponekad su cimeri moga svekra tražili sitne usluge, zapravo želeći djelić pažnje i za sebe, kao i prigodu da pokrenu razgovor, ponekad bi u večernjem miru liječnica na dežurstvu dolazila na čašicu razgovora, a ponekad smo Gianni i ja u tišini sjedili sami, umorni, sve dok nam tišinu ne bi razbila po n-ti put ista tirada njegovog tate: " A gdje je moj sat? Novci? Prstenje? Sve su mi pokrali! Tko je onaj tamo?"

Od prije 4 godine, kada sam i ja dolazila u jednosatne popodnevne posjete, u sjećanju mi je ostao jedino Paris, živahni djedica od 92 godine koji je došao nakon operacije kuka i koji me pozdravljao s "dober dan, lepa gospodična", riječima koje je naučio negdje u Sloveniji za vrijeme drugog svjetskog rata, kada je zavodio "prekrasne i vrijedne žene uz obalu" koje su radile daleko više od njihovih žena, "morao si poštovati žene koje tako puno rade". Tek kada sam vidjela njegovog vrlo visokog sina, uočavajući sličnost, pokušala sam ga zamisliti kao mladića u uniformi, ne kao mršavog starca u kolicima. Vjerojatno je onaj pozdrav kojim me dočekivao, nebrojeno puta ponovio kao mladić, toliko često da ga i nakon više od 60 godina nije zaboravio. Kad god vidim znak za skretanje prema Gallicano, sjetim ga se i pitam se živi li još?

Ovaj puta ostaje mi sjećanje na Serenu, bakicu od 87 godina koja je plela najgore i najružnije dječje papučice koje sam ikada vidjela, k tome ih je ukrašavala s takvim entuzijazmom da sam jedino mogla potvrditi da su prekrasne. Ostavila sam ju kako planira oplesti crveno-bijelu ljetnu vestu koja joj treba uz crvene cipele "jer ona uvijek pazi da uskladi boje", čim joj nećakinja kupi konac. Njena cimerica Bruna, ima samo 72 godine, ali redovno je došla ćaskati kada bih uključila kompjuter, pristojno se raspitujući kako je moj svekar, posebno privučena stranim jezicima kojima sam u par navrata pričala s meni dragima po bijelom svijetu, tek toliko da im objasnim zašto me nikad nema kod kuće da se javim na telefon. Bruna je žena nevjerojatnog stajlinga, svakodnevno u jeansu i svom crnom lajbeku s Pink Panterom na leđima i ružičastom vestom, koja ravnodušnim glasom (koji je povremeno drhtao, možda radi Parkinsona) priča kako je sama na svijetu "jer je mama bila udovica, tata je umro kada je imala 6 godina, pa se udala za udovca koji ni s prvom ženom nije imao djece, niti s njenom mamom i nikada se nije udavala jer je vodila brigu o mami i sada je sama, nema ni braće ni sestara i ne zna koliko dugo još mora tu ostati ... a danas je baš lijepi dan, jel'da?" Giovanni je, sa svoje 82 godine, najmršaviji umirovljeni mesar kojeg sam ikada vidjela i koji mi je svako malo poskrivećki "da dijabetičari ne vide" u ruku stavljao "Mon cheri", uglavnom zato što su mu se više dopadali kolači iz moje kućne radinosti i što sam mu objašnjavala napisano na vrećicama američkih proteinskih pripravaka. Ljutio se na loše vrijeme koje mu nije dozvoljavalo da na terasi uživa u svojoj čik pauzi. Antonio je 5 godina učio japanski između ostalog i kada telefonira supruzi razgovor počinje s "my love" i čija priča o prvom bračnom ručku završava riječima:" Pa nisam se valjda trebao svađati radi prepečenih jaja? Rekao sam joj da nikad u životu bolja nisam jeo! Iako su bila zagorena. Ali, moja supruga je kasnije osvojila i cijeli jedan porculanski servis od Ginorija na kulinarskom natječaju ... svađati se oko ručka, koja glupost!" Lucia je sama vozila svoja kolica, polagano i bez žurbe, jedva je čekala da počne hodati nakon operacije kuka. Njena bujna sijeda kosa neposlušno je stršala na sve strane i tek kada sam vidjela njenu kćer, jednako neposlušne frizure, samo druge boje, vidjela sam sliku i priliku Lucije iz mladih dana. S njom sam se napričala o dalmatinskoj obali i propalom krstarenju ovoga proljeća na kojega ne može radi rehabilitacije, putovanjima na kojima je bila i koja još uvijek planira sa svojih 88 godina...

Gledati u njima samo nemoće i dosadne starce čini mi se teška nepravda. U svakom od tih staraca krije se iskustvo proživljenog života, u nekima i neopisiva simpatija. Kada se govori o zločestim starcima, uglavnom se zaboravlja na činjenicu da ti zločesti, najvjerojatnije, niti kao mladi nisu bili daleko bolje naravi, samo što su tada mogli voditi brigu sami o sebi. Kod nekih na žalost, bolest uzima svoj danak i tako je moj svekar od najdobroćudnijeg mogućeg djedice, uslijed vaskularne demencije, postao tasmanijska zvijer koja je tukla i psovala sve oko sebe, u želji da se obrani od onih koji ga napadaju, a koji su mu samo htjeli skinuti pidžamu i obući mu trenerku za fizioterapiju. Srećom, trenutke mira imao je uz našu prisutnost i na kraju smo donijeli odluku da ga odvedemo kući, iako je u klinici mogao ostati punih 60 dana. Ako ništa drugo, mislili smo, u svojoj kući neće vidjeti nepoznate ljude i nepoznati ambijent ... "Pazi se", rekao mi je u petak popodne sjedeći u svojoj spavaćoj sobi, tiho, zavjerenički, da nas nitko ne čuje, " ni ovima ovdje ne možeš vjerovati" i nastavio gledati prema balkonskim vratima ...
 

 
napisala Roman Tales, 08:13 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker