2. svibnja 2010.
Briga za starce

U prvim danima hospitalizacije moga svekra, vrijeme sam kratila čitajući. Društvo junaka romana "Sjena vjetra" Carlos Ruiz Zafóna (na hrvatskom) odvlačilo mi je pažnju s neugodnih bolničkih epizoda i štitilo me od razgovora s onima koji su htjeli, barem na kratko (za mene je i to bilo predugo), popričati o vlastitim simptomima, a nakon njih zaokupila me misterija zločina koje su potpisivali "Jack & Jill" u Pettersonovom trileru. Oba romana, iako žanrovski vrlo različita, od srca preporučam kao vrlo ugodno i zanimljivo štivo.

Nakon bolnice, uslijedio je svakodnevni boravak u klinici za rehabilitaciju, kada sam, pored čitanja, počela  smišljati i što bih eventualno mogla oplesti. Vremena za kupovinu nisam imala i jedini konac koji je čekao neopleten bio je onaj plavi šatirani, koji me razočarao bojom kada sam ga počela namatati u klupko. Ne mogu vjerovati da mi nije palo na pamet kako će konac izgledati namotan u klupko, već sam ga oduševljeno kupila radi nijansi plavoga, misleći da ću dobiti pletivo na kojem se boje prelijevaju umjesto šatiranoga. No, kako "vrag u nuždi i muhe ždere", tako sam i ja krenula plesti taj plavi konac. Nisam imala predložak po kojem sam radila, odabrala sam rubnu čipku iz jedne od knjiga s uzorcima, napravila probni uzorak i krenula plesti. Konca je bilo više nego dovoljno, pa sam na kraju odlučila oplesti i vrlo kratke rukave. Sve u svemu, konačni rezultat je daleko bolji od očekivanoga, pletivo sam nebrojeno puta uzimala i ostavljala tokom dana, ponekad plela bez razmišljanja, totalno isključena iz vanjskog svijeta, a ponekad s manjkom koncentracije radi svega onoga što me okruživalo. Nakon iskustva s ovim koncem, mogu sa sigurnošću ustvrditi da nikada više nemam namjeru plesti šatirani konac, jednostavno ne volim šatirane konce i vunu. Bez obzira na kvalitetu prediva, taj šatirani efekt uvijek me podsjeća na one šatirane vune iz kućne radinosti od kojih su, uglavnom djeci, nekada pleli džempere, spajajući po nekoliko niti vune, dobijajući takvu nekakvu šatiranu, nedefiniranu boju, vrlo rijetko oku privlačnu, tek toliko da se vuna potroši i od nje nešto isplete. Obično su te kombinacije bile od vune koje u pojedinačnoj boji nije bilo dovoljno za nešto napraviti i nisu se nužno spajale boje koje odgovaraju jedna uz drugu. U kategoriji šatiranih prediva, jedino me privlače ona na kojima se boje prelijevaju jedna u drugu, kao kod Noro ili Kauni vune, jednako kao i one koje u konačnici daju jacquard efekt, savršeno za one poput mene koji se ne žele petljati s nekoliko niti vune istovremeno. Moj muž ovu končanu majicu zove Zorro vestom, radi slova Z koje formira najsvjetlija boja na tri mjesta i koje ga podsjeća na Zorrov potpis mačem.

Kada je prije 4 godine, nakon moždanog udara, moj svekar prvi put boravio u klinici "Villa Luana", činilo mi se da smo u nekom drugom svijetu, uspoređujući to mjesto s provincijskom bolnicom iz koje je upravo bio otpušten i u usporedbi s kojom je, čisto primjera radi, i sisačka bolnica najmodernija bolnička struktura.Jedina zamjerka bila je udaljenost od grada i prilično loša cesta kojom se do te klinike dolazi. Neki od pacijenata tada su se žalili, jednako kao i neki od njihovih obitelji, ali meni su te žalbe bile poput tjeranja maka na konac, ja sam se prisjećala i nakon 20 godina, vrlo živo i upečatljivo, doma za stare i nepokretne osobe u Lovranu. I tamo su korisnici bili osobe s demencijom, nepokretni, neki vrlo zdrave pameti, ali tijela koje ih je izdalo, neki od njih s Down sindromom (za koje nisu imali drugi smještaj nakon smrti roditelja),  u pretrpanim sobama, zasićenih teškim mirisom tjelesnih izlučevina kombiniranog s jednako teškim mirisom preprženog luka iz kuhinje, a sve to u polumraku kasnog zimskog popodneva, tako da se do danas sjećam mirisa i niti jednog jedinog lica... Sjećam se da sam te večeri, po dolasku u svoj podstanarski stan, skinula sve sa sebe i odložila na pranje, sjela u kadu i pustila da po meni teče topla voda, kao da sam htjela isprati sa sebe taj "miris smrti" kako sam ga tada doživjela. Sada mi se čini teško pretjerivanje moj ondašnji šok i reakcija po povratku kući, ali sa 20 godina najmanje misliš o smrti, nepokretnosti, invaliditetu, ovisnosti o tuđoj pomoći ili dobroj volji. Miris je ono po čemu sam pamtila i Villa Luanu, na svakih 10 metara njenih dugačkih hodnika bili su rapoređeni mirisni osvježivači zraka s tajmerom, svakih 10-tak minuta, zrak je ispunjavala nova doza cvjetnog mirisa. Znam da zvuči banalno, ali dojmovi iz lovranskog doma bili su toliko upečatljivi i nakon 20 godina da mi je eto, oduševljenje izazvao ugodan miris u prozračnim i dnevnim svjetlom obasjanim hodnicima, ispred kojih su ogromne terase s prekrasnim pogledom na obližnji Poli. Nakon mirisa i svjetla, osoblje klinike je zaslužilo sve simpatije, uglavnom vrlo mladi, dinamični i stalno u pokretu, koji su o korisnicima vodili brigu na najbolji mogući način. Moji dojmovi su tada bili toliko pozitivni, da mi se svaki prigovor činio traženjem dlake u jajetu. Poslije dva mjeseca rehabilitacije, moj svekar je kući otišao na vlastitim nogama, iako je u kliniku stigao nepoketan, s kateterom i pelenama.

4 godine poslije, situacija se promijenila, na žalost na gore. Radi smanjenog priliva proračunskog novca (iako je klinika privatna, preživljava ne zahvaljujući privatnim pacijentima, već  ugovoru koji ima s regijom Lazio), najmanji problem je što više nema osvježivača zraka s tajmerom, dok je gorući problem smanjenje broja osoblja, kojeg  je daleko manje nego prije 4 godine, a količina posla je jednaka. Kao posljedica toga, pacijenti se više ne prate po potrebi u kupaonicu, već svima koji nisu samostalno pokretni po defaultu stavljaju pelene koje se mijenjaju svega 3 puta dnevno! Ne samo da je upitna higijena osoba koje provedu 8 sati u jednoj peleni, već je i krajnje ponižavajuće. Kao i uvijek, među pacijentima ima onih koji nisu i ne mogu biti zadovoljni, taman da imaju osobnog slugu 24 sata dnevno, ali većina njih su razumni starci, kojima se dogodila nesreća da padnu i slome bedrenu kost ili kuk ili imaju neku drugu patologiju koja traži rehabilitaciju. Kako sam u klinici provela i blagdanske dane Uskrsa, bila tamo i svetkom i petkom, neminovno sam privlačila pažnju, kako osoblja, tako i pacijenata. Obavezno su me pitali kako to da smo svaki dan u klinici, pogotovo što smo uz specijalnu dozvolu direktora klinike  (na zahtjev liječnika) boravili na odjelu do 22 h, a nakon toga je krenuo razgovor upoznavanja, do kojega, ruku na srce, mi nije svaki put bilo stalo. S druge strane, pristajala sam na razgovore jer su svi zračili simpatijom prema meni i mom mužu, koji smo iz dana u dan postajali poput dijela inventara, dekorativni element koji ćeš naći svakodnevno, prođeš li pored boravka na drugom katu. Simpatija je bila to veća što je dotična osoba bila rjeđe posjećivana, pa smo mi postajali poput zamjene za posjete kojih nema. Ponekad su mi se približavale žene privučene mojim pletenjem na kružnim iglama, ponekad mlađi posjetitelji koji su htjeli znati sve o wi-fi internet vezi koja se mogla koristiti u glavnom holu klinike, ponekad su cimeri moga svekra tražili sitne usluge, zapravo želeći djelić pažnje i za sebe, kao i prigodu da pokrenu razgovor, ponekad bi u večernjem miru liječnica na dežurstvu dolazila na čašicu razgovora, a ponekad smo Gianni i ja u tišini sjedili sami, umorni, sve dok nam tišinu ne bi razbila po n-ti put ista tirada njegovog tate: " A gdje je moj sat? Novci? Prstenje? Sve su mi pokrali! Tko je onaj tamo?"

Od prije 4 godine, kada sam i ja dolazila u jednosatne popodnevne posjete, u sjećanju mi je ostao jedino Paris, živahni djedica od 92 godine koji je došao nakon operacije kuka i koji me pozdravljao s "dober dan, lepa gospodična", riječima koje je naučio negdje u Sloveniji za vrijeme drugog svjetskog rata, kada je zavodio "prekrasne i vrijedne žene uz obalu" koje su radile daleko više od njihovih žena, "morao si poštovati žene koje tako puno rade". Tek kada sam vidjela njegovog vrlo visokog sina, uočavajući sličnost, pokušala sam ga zamisliti kao mladića u uniformi, ne kao mršavog starca u kolicima. Vjerojatno je onaj pozdrav kojim me dočekivao, nebrojeno puta ponovio kao mladić, toliko često da ga i nakon više od 60 godina nije zaboravio. Kad god vidim znak za skretanje prema Gallicano, sjetim ga se i pitam se živi li još?

Ovaj puta ostaje mi sjećanje na Serenu, bakicu od 87 godina koja je plela najgore i najružnije dječje papučice koje sam ikada vidjela, k tome ih je ukrašavala s takvim entuzijazmom da sam jedino mogla potvrditi da su prekrasne. Ostavila sam ju kako planira oplesti crveno-bijelu ljetnu vestu koja joj treba uz crvene cipele "jer ona uvijek pazi da uskladi boje", čim joj nećakinja kupi konac. Njena cimerica Bruna, ima samo 72 godine, ali redovno je došla ćaskati kada bih uključila kompjuter, pristojno se raspitujući kako je moj svekar, posebno privučena stranim jezicima kojima sam u par navrata pričala s meni dragima po bijelom svijetu, tek toliko da im objasnim zašto me nikad nema kod kuće da se javim na telefon. Bruna je žena nevjerojatnog stajlinga, svakodnevno u jeansu i svom crnom lajbeku s Pink Panterom na leđima i ružičastom vestom, koja ravnodušnim glasom (koji je povremeno drhtao, možda radi Parkinsona) priča kako je sama na svijetu "jer je mama bila udovica, tata je umro kada je imala 6 godina, pa se udala za udovca koji ni s prvom ženom nije imao djece, niti s njenom mamom i nikada se nije udavala jer je vodila brigu o mami i sada je sama, nema ni braće ni sestara i ne zna koliko dugo još mora tu ostati ... a danas je baš lijepi dan, jel'da?" Giovanni je, sa svoje 82 godine, najmršaviji umirovljeni mesar kojeg sam ikada vidjela i koji mi je svako malo poskrivećki "da dijabetičari ne vide" u ruku stavljao "Mon cheri", uglavnom zato što su mu se više dopadali kolači iz moje kućne radinosti i što sam mu objašnjavala napisano na vrećicama američkih proteinskih pripravaka. Ljutio se na loše vrijeme koje mu nije dozvoljavalo da na terasi uživa u svojoj čik pauzi. Antonio je 5 godina učio japanski između ostalog i kada telefonira supruzi razgovor počinje s "my love" i čija priča o prvom bračnom ručku završava riječima:" Pa nisam se valjda trebao svađati radi prepečenih jaja? Rekao sam joj da nikad u životu bolja nisam jeo! Iako su bila zagorena. Ali, moja supruga je kasnije osvojila i cijeli jedan porculanski servis od Ginorija na kulinarskom natječaju ... svađati se oko ručka, koja glupost!" Lucia je sama vozila svoja kolica, polagano i bez žurbe, jedva je čekala da počne hodati nakon operacije kuka. Njena bujna sijeda kosa neposlušno je stršala na sve strane i tek kada sam vidjela njenu kćer, jednako neposlušne frizure, samo druge boje, vidjela sam sliku i priliku Lucije iz mladih dana. S njom sam se napričala o dalmatinskoj obali i propalom krstarenju ovoga proljeća na kojega ne može radi rehabilitacije, putovanjima na kojima je bila i koja još uvijek planira sa svojih 88 godina...

Gledati u njima samo nemoće i dosadne starce čini mi se teška nepravda. U svakom od tih staraca krije se iskustvo proživljenog života, u nekima i neopisiva simpatija. Kada se govori o zločestim starcima, uglavnom se zaboravlja na činjenicu da ti zločesti, najvjerojatnije, niti kao mladi nisu bili daleko bolje naravi, samo što su tada mogli voditi brigu sami o sebi. Kod nekih na žalost, bolest uzima svoj danak i tako je moj svekar od najdobroćudnijeg mogućeg djedice, uslijed vaskularne demencije, postao tasmanijska zvijer koja je tukla i psovala sve oko sebe, u želji da se obrani od onih koji ga napadaju, a koji su mu samo htjeli skinuti pidžamu i obući mu trenerku za fizioterapiju. Srećom, trenutke mira imao je uz našu prisutnost i na kraju smo donijeli odluku da ga odvedemo kući, iako je u klinici mogao ostati punih 60 dana. Ako ništa drugo, mislili smo, u svojoj kući neće vidjeti nepoznate ljude i nepoznati ambijent ... "Pazi se", rekao mi je u petak popodne sjedeći u svojoj spavaćoj sobi, tiho, zavjerenički, da nas nitko ne čuje, " ni ovima ovdje ne možeš vjerovati" i nastavio gledati prema balkonskim vratima ...
 

 
napisala Roman Tales, 08:13 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker