22. svibnja 2010.
Caravaggio

Prva ovogodišnja izložba koju sam posjetila, krajem veljače, predstavila je dokazano Caravaggiove radove (za razliku od onih koji se njemu ili njegovoj školi pripisuju). U prvim danima nakon otvorenja gužva je bila poprilično velika, ne samo radi velikog broja zainteresiranih, već i radi službenih posjeta koji onda usporavaju ulaz običnim smrtnicima. Nakon nekih tjedan dana, kada se ta gužva trebala raščistiti, krenula sam i ja pogledati tu izložbu. Pred ulazom dočekao nas je formirani red, ali nakon svega nekih pola sata čekanja već smo kupovali ulaznice.

Uvijek kada trebam sabrati dojmove nakon neke pogledane izložbe nalazim se u nedoumici, poput djeteta koje mora napisati sastav na zadanu temu, a naslov  nimalo ne inspirira, ništa originalno ne pada ti na pamet. S druge strane, vuče me želja da i drugima dočaram trenutke koji su me se dojmili, dok s nemalom dozom samokritičnosti znam da moje znanje o umjetnosti nije takvo da bih si mogla dozvoliti luksuz pisanja o radovima jednog Caravaggia. Moje sasvim školsko poznavanje umjetnosti i umjetničkih pravaca, nastojim upotpuniti posjetama muzejima i izložbama svaki put kada se pruži prilika, a ovakve tematske su mi posebno drage jer na jednom mjestu možeš vidjeti radove autora posuđene iz raznih svjetskih muzeja. Ponekad kad vidim djecu koja s roditeljima od malih nogu imaju priliku šetati među umjetničkim djelima, žalim što i sa mnom nije bio isti slučaj, ali niti je bilo muzeja, niti sam odrasla u okruženju koje je bilo posebno naklonjeno umjetnosti. Umjetnost je za mene godinama bilo nešto što se razgledava na stranicama enciklopedija, tako da mi je ponekad teško zatomiti oduševljenje kada uživo prepoznam nešto što sam do tada samo na slikama mogla vidjeti. Naravno, nastojim se suzdržati u ozbiljnom okruženju i praviti se jednako cool ravnodušna, iako bih najradije zavrištala :"Hej, ljudi, pa to je Venera! Botticellijeva Venera! I vi samo tako mirno gledate!" I nema u tom mom oduševljenju posebnog razumijevanja za djelo, koje prisluškujem u komentarima onih koji se u umjetnost bolje razumiju. Redovno na ovakvim izložbama susrećem organizirane grupe s vodičima i onda se i ja ponekad s njima zaustavim pred nekom slikom i redovno ostajem iznenađena bujicama riječi koje izazove jedna jedina slika i detaljima na koje vrijedi svratiti pažnju. Želim vjerovati da je moje oduševljenje jednako vrijedno i jednakog intenziteta, čak i ako osnove znanja nisu na istom nivou i trudim se popraviti. No, postoji li uopće pravi metar kojim se može odrediti ljubav prema umjetnosti?

Odgledala sam neku večer posljednje dvije epizode "Strike back", emitirane premijerno na britanskom Skyu prošlu srijedu i ovaj put glavni junak je imao posla u Afganistanu (na stranu što mi je uopće neugodno priznati da sam tako nešto gledala, ali Armitage je glavni junak, tako da imam ispričnicu). Afganistanci su stereotipno prikazani kao bradati negativci, k tome s jako loše lijepljenim i neuvjerljivim bradama jer je sve snimljeno u Južnoafričkoj Republici. Dok sam tako rastreseno pratila radnju (istovremeno sam heklala), prisjetila sam se jednog dokumentarca o sasvim drugačijim Afganistancima, odgledanog prije nekog vremena, koji je za temu imao spašavanje umjetničkih djela iz kabulskog nacionalnog muzeja za vrijeme talibanskog režima. Mene je duboko potresla priča tih Afganistanaca, pogotovo što mi je dala jednu potpuno novu definiciju ljubavi prema umjetnosti - oni su vlastitim životom dokazali koliko im je umjenost važna, nešto što ni jedan vodič, niti jedan posjetitelj izložbi ili muzeja u našem zapadnom svijetu, srećom, nije prisiljen dokazivati.

Nekoliko restauratora i kustosa toga muzeja nije se moglo pomiriti s naredbom da se unište umjetnička djela koja nisu bila u skladu s talibanskom doktrinom i znajući da riskiraju život, sazidali su jednu sobu unutar muzeja, u koju su sakrili stare filmske zapise, skulpture i slike, dok su svakodnevno pokušavali spasiti što veći broj slika tako što su originale premazivali zaštitnom bojom i onda oslikavali preko lica i figura, tako da ih talibani nisu morali uništiti. Krajnje skromni, priznali su da ih je bilo strah, znali su da radi toga što čine mogu ostati bez glave, ali želja da sačuvaju dokaze o kulturnoj i civilizacijskoj baštini nadjačala je taj osjećaj straha. Za vrijeme režima bili su prisiljeni puštati brade i oblačiti se na tradicionalni način, ali unatoč režimu i njegovim apsurdnim naredbama, kojima su uništavali i svjetsku spomeničku baštinu (dovoljno je prisjetiti se miniranja Bude), te zaljubljenike u umjetnost, režim nije uspio pretvoriti u ubojice lijepoga, već je od njih, suprotno očekivanjima i zdravoj logici, učinio heroje koji riskiraju svoj život i svojih obitelji radi umjetnosti. Skromnost tih muškaraca je jednostavno neopisiva, iako su znali da su krenuli u akciju spašavanja vrlo neizvjesnoga roka trajanja, jer nitko od njih nije znao kada će i hoće li talibanski režim pasti, sa smiješkom su slijegali ramenima govoreći da su samo činili ono što su morali i što im je savjest nalagala.

Moje viđenje umjetnosti daleko je od stručnog viđenja i znanja onih koji se umjetnošću svakodnevno bave, još je dalje od ljubavi radi koje su spomenuti Afganistanci bili spremni žrtvovati i život ... ja sam samo jedna od onih brojnih anonimnih u redovima pred muzejima ili izložbama, koji će se šutke diviti pred tuđim umjetničkim izričajem i ponekad pokušati dati svoju interpretaciju viđenog ...
Fotografiranje kao i obično, nije bilo dozvoljeno, ali na stranicama muzeja, oni koje zanima, mogu pogledati postav izložbe Caravaggio.

 
napisala Roman Tales, 08:08 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker