10. svibnja 2010.
Kostimirane drame III

... ili priča o "Sjeveru i jugu", onom engleskom, nema veze s Patrickom Swayzeom

 

Kada je u studenom 2004. godine BBC počeo prikazivati svoju najnoviju adaptaciju u kategoriji kostimiranih drama, malo tko je očekivao da će adaptacija romana Elizabeth Gaskell "Sjever i jug" doživjeti tako veliki uspjeh. Reklama prije prikazivanja nije bila posebno intenzivna, ako se izuzmu uobičajene najave. Iako su u seriji nastupila poznata i priznata imena britanskog kazališta i drame, dvoje glavnih glumaca bili su relativno nepoznati i oboje su u toj seriji po prvi put nosili glavne uloge, tako da ni taj podatak nije obećavao posebni uspjeh serije. No, imali su ono nešto, ono što obično nazivamo kemijom, usklađenost, savršeno pristajanje uz uloge, što ih je učinilo vrlo uvjerljivim romantičnim parom na malom ekranu. Onima koji su kasnije čitali roman, teško je bilo zamisliti Margaret Hale drugačiju od glumice Daniele Denby-Ashe i sasvim sigurno nemoguće, drugačijeg Johna Thorntona od Richarda Armitagea. Na pitanje zašto je baš ova serija jedna od najpopularnijih kostimiranih serija (meni sasvim sigurno najdraža), pokušavaju prvenstveno odgovoriti oni koji na takvim programima rade. Koji je to magični sastojak koji je tu seriju učinio toliko omiljenom? Što uopće jednu adaptaciju čini uspješnom?

I u ovoj adaptaciji učinjeno je nekoliko vrlo značajnih promjena i prilično velikih odstupanja scenarija od književnog predloška, a upravo to je ono što najviše ljuti ljubitelje ovog žanra. Nekim adaptacijama, unatoč dobroj produkciji, nikako nisu oprostili odstupanja od originala (npr. Persuasion iz 2007.), a ovoj seriji sva odstupanja su oproštena. Ne radi se ovdje o manjim, beznačajnim odstupanjima, radi se o izmišljanju novih scena koje je scenaristkinja Sandy Welch smatrala neophodnima kako bi uspjela stvoriti animozitet između dva glavna lika,  čime je postigla da se publika identificira s glavnom junakinjom Margaret kojoj je Thornton od početka bio antipatičan. U knjizi, pri prvom susretu, ona ga doživljava dosadnim, ne cijeni ga jer ga ne smatra gentlemanom, pošto je on vlasnik predionice, jedan od novih industijalaca, koji se bavi trgovinom i proizvodnjom pamuka. Pojam gentlemana uglavnom je do industrijskog razvoja bio rezerviran za one koji su nasljeđivali novac i titulu i nisu bili prisiljeni za novac raditi, već su uglavnom ubirali rente. Kako je Welch objasnila, onima koji su čitali knjigu, jasno je zašto gospođici Hale Thornton nije bio od prve zanimljiv, ali za potrebe ekranizacije morala je izmisliti nešto što će imati šokirajući učinak na Margaret i samim tim i na publiku. I tako je Thornton u prvoj epizodi prebio na mrtvo ime jednoga od radnika u svojoj tvornici jer ga je uhvatio kako puši (požar je bio najveća opasnost i prijetnja za sigurnost radnika u tkaonicama pamuka). Nevjerojatno, ali i to agresivno mlaćenje nogama čovjeka koji već leži na podu, ovoj ekranizaciji je oprošteno! Meni je pri prvom gledanju bilo daleko manje naporno gledati tu scenu, jer tada još nisam bila pročitala knjigu, nakon čitanja, daleko mi je teže podnositi tu scenu, jer nikako ne odgovara Thorntonu kojeg je gospođa Gaskell opisala.


Već nakon prve emitirane epizode, počelo se dešavati nešto, do tada neviđeno, na internet stranicama BBC i pripadajućem forumu. Broj poruka u kojima se komentiralo odgledanu epizodu rastao je iz dana u dan, kasnije iz sata u sat, a nakon druge epizode već je i autorima serije bilo jasno da su napravili hit u kategoriji kostimirane drame. Na forumu se pretresalo svaki mogući detalj te serije, a ono što je BBC i autore iznenadilo bila je pismenost i načitanost onih koji su te poruke ostavljali. Na kraju, forum je postao toliko posjećen, uglavnom je o ženama riječ, da su uspjele srušiti server količinom poruka! BBC više nije mogao moderirati niti održavati forum s tolikim brojem poruka i nakon odluke da zatvore forum vjerno članstvo je pokupilo svoje poruke i preselilo se na drugo mjesto, forum C19, koji je do danas više nego aktivan  i na koji redovno dolaze novi članovi koji su tek nedavno otkrili seriju. Nikada prije jedna serija nije izazvala takav fenomen (link na članak u Timesu), doduše, u vrijeme "Ponosa i predrasuda" kompjuteri nisu bili prisutni po kućanstvima poput još jednog kućanskog aparata, kao danas. Samo je za pretpostaviti što bi bilo s karijerom Colina Firtha da su njegovog Darcyja žene mogle komentirati kao Armitageovog Thorntona?! Zanimljivo je da se vrlo često povlače paralele između ta dva junaka, uglavnom zato što je do pojave Johna Thorntona Darcy bio broj jedan u kategoriji povijesne drame, o čemu simpatično svjedoče i ova dva blog zapisa:The ultimate literary crush i Darcy vs Thornton .


Tema ove serije nije samo ljubavna priča, već  kao i knjiga, suptilno uspoređuje socijalne razlike, ne samo tvorničara i njihovih radnika, već i razlike unutar istog društvenog sloja sjevera i juga. Različiti pogledi dvoje glavnih junaka na socijalne probleme je jedan od razloga njihovog stalnog nerazumijevanja. Thornton kao vlasnik predionice, pred kraj postaje daleko bolji poslodavac, "master", s više razumijevanja za one koji rade za njega, dok Margaret počinje cijeniti sjevernjački pogled na život i prestaje idealizirati način života na, uglavnom, ruralnom jugu.
Ovu seriju odlikuje još jedan prekrasni soundtrack Martina Phippsa, izuzetno uvjerljiva scenografija i rekonstrukacija povijesnog perioda, savšena gluma sve do najsporednije uloge, gdje je nepravda smatrati sporednim glumcima imena poput Sinead Cusack, savršene u ulozi Thorntonove majke, Brendana Coylea kao Higginsa, Tim Pigott - Smitha i da ne nabrajam dalje. Svi su savršeno odradili svoje uloge, a čak i malac koji glumi Boucherovo siroče i čita "a-ni-mal" osvaja svojom simpatijom, iako loše glumi. Svejedno, pitanje još uvijek stoji, kako to da ova adaptacija i nakon 6 godina od prvog emitiranja još uvijek nalazi nove poklonike?

Sjećam se da sam prije nekoliko godina već imala u pripremi seriju, ali scene dolaska u Milton su mi nekako bile previše mračne za laganu večernju zabavu. Kada sam konačno odlučila i ja krenuti put Miltona, pokazalo se da sam krenula na put bez povratka, postala sam još jednom žrtvom neodoljivo privlačnog Johna Thorntona kojeg je savršeno utjelovio Richard Armitage. Na stranu savršena produkcija, scenarij, scenografija, rekonstrukcija povijesnog perioda, socijalne teme, fantastična gluma... na stranu sve, "Sjever i jug" ne bi bio to što jeste bez Richarda Armitagea.
Do te serije relativno nepoznati 34-godišnji glumac, prekrasnog baritona (radi kojeg je više nego vrijedilo poslušati nedavnu BBC 4 adaptaciju "Clarissa" gdje je on bio Lovelace) toliko je dobro odigrao ulogu Thorntona da je s ugašenog BBC foruma krenula vojska obožavateljica, "Armitage Army" kako ih je nazvao jedan od zapostavljenih muževa dok mu je supruga bila online na starom forumu. Teško je objasniti njegovu popularnost, pogotovo što se ne radi o glumcu klasične ljepote, dapače, poprilično veliki nos, tanke usnice, u početku i krivo postavljeni zubi (kasnije je pronašao fantastičnog zubara koji je sve to sredio), a svejedno njegove izjave o vlastitom nosu kojeg je kao mlađi htio operirati izazivaju užas u redovima njegove vojske! S druge strane, glasom i pogledom je u stanju izreći više emocija u nekoliko minuta nego holivudski ljepotani tokom cijeloga filma. Pored ostalog, kada je konačno došlo njegovih 5 minuta slave, ostao je vrlo realan i na sve upite o tome kako sebe vidi kao novi sex simbol, skromno je odgovarao kako nije on taj kojeg njegove obožavateljice vole, već John Thornton. I nije daleko od istine! John Thornton je jako dobro profiliran muški lik,  gospođa Gaskell, izuzetno emancipirana žena za svoje doba, nevjerojatno je dobro opisivala emotivna stanja svoga junaka, k tome je riječ o junaku kojeg krase odlike koje su jednako privlačne i na modernom muškarcu - radna etika, kojom se izdigao nad financijskim teškoćama koje mu je u nasljeđe ostavio otac, odgovornost prema obitelji i vlastitim zaposlenicima, uvažavanje mišljenja čak i kada se s njim ne slaže, poštivanje žene, spremnost da pomogne voljenoj u nevolji, čak i kada je odbačen, samo zato da očuva njen ugled neokaljanim... No, žena koja je na svom putovanju kroz Italiju uspjela zavrtjeti pamet i 20 godina mlađem muškarcu, koja je kupila kuću vlastitom zaradom od pisanja, ne govoreći ništa svom mužu, nije bila uobičajena viktorijanska kućanica koja je na papir prenosila svoja romantična maštanja. Njeno pisanje je u viktorijansko doba smatrano kontroverznim; usuditi se pisati o ženi koja postaje majka izvan braka i osuđivati dvostruki moral toga doba, pogotovo ako ti je suprug svećenik, baš i nije najsretniji izbor teme, ali gospođa Gaskell imala je i sreću što je njen muž podržavao njeno pisanje i nikada nije tražio da mijenja nešto u svom pisanju, čak i kad su mu ljutiti članovi pastve palili ženine knjige pred crkvom. Ne znam da li je prijevod njene knjige objavljen na hrvatskom, ali "Sjever i jug" svakako vrijedi pročitati!


Seriju jednako tako vrijedi pogledati. Volite li kostimirane drame, nije isključeno da će vam "Sjever i jug" postati jedna od omiljenih. Teško mi je izdvojiti scenu koja najbolje predstavlja seriju. Među najdražima su mi one Thorntona s majkom i Thorntona s Higginsom, vođom neuspjelog štrajka kojem na kraju daje posao, pored onih s Margaret, naravno:

Scena koju poklonici nazivaju "Look back" je scena s malo riječi, ali jakog emotivnog naboja:

... dok je završna scena, po mišljenju ljubitelja žanra, jedna od najbolje napravljenih, iako s originalom nikakve veze nema. O njoj su govorili i u ITV dokumentarcu posvećenom kostimiranim dramama:

Nakon odgledane serije, poput mnogih drugih (tješim se da nisam jedina u svom ludilu), i ja sam krenula u potragu za Armitageovim radom. U svoju obranu ne mogu ništa pametno reći, osim da padam na nosonje metar devedeset visoke još od svoje 15 godine. Odgledala sam uglavnom sve što je do sada snimio, uključujući i "Robina Hooda", BBC seriju krajnje glupog scenarija i groznih ekstenzija na njegovoj kosi, namijenjenu uglavnom mlađoj publici, ali radi Guy of Gisbornea uz opciju fast forward, odgledala sam sve tri sezone (sad bih rado ubacila onaj smajlić koji nosi škarnicl na glavi od sramote). I opet, nisam jedina, gospođe s foruma čak gube vrijeme kombinirajući fan spotove poput ovoga"Vicar of Dibley" s Dawn French mi je uvijek bila simpatično otkačena hunoristična serija, a kada su za posljednju epizodu odlučili udati vikara (vikaricu?) Dawn je sama odabrala da ženik bude Armitage (i tko joj može zamjeriti?). Možda ovaj isječak  (može i ovaj)nekoga potakne pogledati cijelu epizodu, znam da ja svako malo odem pogledati scenu kada ju Harry zaprosi - delirično! Spooks sam počela pratiti radi Ruperta Penry - Jonesa i neka mi oprosti, nisam previše patila kad je na početku sedme sezone odletio u zrak, spašavajući londonske građane od terorističke auto-bombe, jer su upravo razmjenom špijuna vratili Lucasa Northa iz ruskog zatvora, u tijelu Richarda Armitagea, naravno. Sad mi opet treba škarnicl, ali ovaj tjedan odgledala sam i "Strike back", snimljen prema romanu Chrisa Ryna, prepunom macho pre*eravanja i go! go! go! militarističkog natjeravanja zločestih frajera u vidu iračkih terorista. Odgledala sam i "Sparkhouse", "Between the sheets", čak i priče koje je pričao djeci pred spavanje na BBC, a nakon što sam desktop kompjutera ovako ukrasila, morala sam dati suglasnost mužu da me može prevariti s Catherine Zeta-Jones, ako i kada mu se pruži prilika da na nju naiđe.

I na kraju, ako se nekome čini da sam odavno prekoračila liniju koja dijeli one koji kostimirane drame vole od onih kojima to postaje opsesija, u svoju obranu mogu reći da pogađam svega 12 od 20 kravata na kvizu o kravatama u povijesnim dramama.

Interview s Richardom Armitageom gdje govori isključivo o radu na seriji "Sjever i jug" Part 1 i Part 2

 
napisala Roman Tales, 08:10 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker