29. lipnja 2010.
La Spezia
Nisam se posebno pripremala za posjetu La Speziji, niti sam imala vremena učiniti ništa više od pripreme putnih torbi. I bez priprema turistički ured je nudio dovoljno korisnih informacija, a sam grad se pokazao ugodnim za šetnju, obzirom da se sve vrijedno posjeta nalazi u centru u blizini luke. La Spezia je grad poput Rijeke, ispred grada je luka, čim kreneš prema centru glavna ulica s trgovinama baš poput riječkog Korza, a nad gradom umjesto Gradine Castel San Giorgio. Šećući centrom, iako nisam ništa kupovala niti sam imala namjeru, osim nešto voća na zanimljivo natkrivenoj tržnici, ipak sam bacila oko na izloge i jedino mogu zaključiti da je velika šteta što La Spezia nije bliže granici. Ono po što smo nekada išli u Trst, po kvalitetne cipele i kvalitetnu konfekciju, još uvijek se može naći po izlozima trgovina u La Speziji, po prilično pristupačnim cijenama. Mislim da bi me lako bilo nagovoriti na jedan izlet u vrijeme ljetnih rasprodaja.

Prvo što sam obišla u tom gradu je vrlo zanimljivi pomorski tehnički muzej s impozantnom zbirkom skulptura koje su nekada skoro svi brodovi imali na pramcu. Na talijanskom jeziku zovu se polene, na engleskom figurehead, a kako se zovu na hrvatskom nisam znala, ne vjerujem da uz obalu Stipe veli Mati :"Jesi vidia lipe pramčane skulpture?", pri pogledu na neki ukrašeni pramac. Pitala sam Broda koji je rekao da ih i kod nas uz more zovu pulenama, pa navedena fraza u toj verziji daleko bolje zvuči "Jesi vidia lipe pulene?" Volite li more, ponese li vas ponekad mašta pri pogledu na otvorenu pučinu, ako ste jedan od onih koji vjeruju da su povezani sa cijelim svijetom kad umoče prst u more, onda je posjeta ovom muzeju par sati garantirane zabave, k tome za bagatelnu cijenu od 3.50 euro. Nakon završetka I svjetskog rata, porazom i propadanjem Austro-Ugarske, luka Pula i njen pomorski muzej pripadaju Kraljevini Italiji, pa pulska zbirka pulena završava upravo u ovom muzeju. Pored raznih pramčanih skulptura - pulena, u muzeju je izloženo i vrlo veliko srednjovjekovno sidro nađeno na ušću rijeke Magro, brojne makete brodova, oprema s brodova, cijeli niz svih mogućih i nemogućih čvorova, za svaku priliku i potrebu na brodu (pojma nisam imala da se konopci na toliko načina mogu učvoriti). Kako je riječ o muzeju kojeg održava talijanska mornarica, izložene su i uniforme, zastave, medalje, puške i na žalost i ono što je služilo uništavanju brodova, poput torpeda i raznih topova. Kada sam stigla do torpeda, malo je falilo da započne verbalni talijansko-hrvatski rat! Vjerojatno svi znate da je riječka tvornica Torpedo nosila to ime upravo zato što se u njoj to i proizvodilo. Povijest tvornice je zanimljiva, ali predugo bi trajalo sada pisati njeno nastajanje, razvoj i promjene imena, činjenica je da od kraja 19 stoljeća u Rijeci proizvode torpedo. Kako je Rijeka 1924. godine postala dijelom talijanske države (iako na upitan način), jasno mi je da u muzeju moraju spomenuti i riječku tvornicu i tu uopće nema spora. Ono što mi je smetalo je sljedeće: kada na panoima koji tumače pojedine eksponate napišu kako je grad Rijeka 1924. "prešao pod talijansku zastavu", mogu i prijeći preko toga, čak i ako nema tumačenja kako i zašto, ali kada na sljedećem panou, čak nekoliko njih, inzistiraju kako su njemačke trupe nakon pada Italije rekvizirale pogon, a jugoslavenske trupe 3.svibnja 1945. ne samo da su oduzele, već su okupirale "Whitehead di Fiume", onda mi se počne dizati tlak! Kada sam došla do panoa na kojem su napisali, kako su na kraju drugog svjetskog rata tvornicu oduzele jugoslavenske okupatorske trupe, htjela sam se svađati ... s bilo kime tko priča talijanski! Rijeka je umjesto slobodnog grada države, što je trebala biti po Rapallskim sporazumima, anektirana 1924. godine, pa ne znam zašto bi se onda aneksija trebala zvati "prelaskom pod talijansku zastavu", a rezultati Mirovnog ugovora iz 1947. godine okupacijom? Rijeka je bila pod talijanskom vlasti svega 20 godina i tih 20 godina daje za pravo negirati poslijeratnu povijest jednoga grada? Na moju nesreću, osim nešto školarca koje ionako nije bilo briga za mine i torpeda, jedini Talijan prisutan bio je moj muž i poslušno je odslušao sve što sam imala za reći, uključujući moje viđenje talijanskih "ratnih uspjeha" i uopće se nije htio svađati. Nije se svađao, ali mislim da je radi straha od mojih reakcija odustao od posjeta Livornu gdje se nalazi ukradeni viški lav, a može biti da je i taj "prešao dobrovoljno" pod talijansku zastavu. U kanalu koji dijeli muzej od ulice Amendola, ostala sam začuđena količinom cipala koje sam još iz auta vidjela kao sive pokretne mrlje u vodi. Nikada ih nisam vidjela tako mnogo na jednom mjestu.  Slike iz muzeja

Nakon pomorskog posjetili smo i muzej "Amedeo Lia" u kojem je baš bilo ugodno prozračno nakon hodanja po dnevnoj vrućini. U prizemlju muzeja nalazi se zbirka liturgijskih predmeta, umjetnosti 13. i 14. stoljeća, perioda povijesti umjetnosti koji mi je najmanje zanimljiv. Na kraju uvijek prikazuju mučeništvo istih svetaca, pa više niti ne razaznajem sve te verzije mučeništva Sebastijana, Lucije, Bartolomea ... Srećom, muzej u postavi ima i nešto više od liturgijske i sakralne umjetnosti, pa sam ipak izašla zadovoljna.

U dvorcu sv. Juraja (click na visita virtuale) smjestili su arheološke eksponate, pronađene u okolici grada. Za vrijeme posjete tom postavu, snažno me sve asociralo na riječku gradinu, što radi pogleda prema luci, što radi, po meni fantastične ideje, da smjeste arheološke eksponate u taj prostor. Mislim da su slično trebali napraviti i u Rijeci, dati Gradini veći značaj i očuvati je na taj način, ne vjerujem da su joj učinili uslugu kada su u njoj pootvarali trgovine. Jedina zamjerka je što nigdje nema jasnih oznaka da do tvrđave ne moraš obavezno ispustiti dušu penjući se svim onim stepenicama, kada su već napravili lift kojim badave možeš do nje. Možda baš radi toga što ne  traže novac, ne žele niti trošiti struju za turiste koji krenu u razgledavanje? Lift se ne može promašiti kada si već jednom gore, pa smo se njime spustili i tražila sam bilo kakvu naznaku za njegovo postojanje ili putokaz i ništa nisam uspjela pronaći.

La Spezia je i grad s prekrasnim zgradama u Liberty stilu, čak su i vodiče otisnuli koji te vode od zgrade do zgrade. Moj muž je gledajući neke od tih zgrada i vjerojatno uspoređujući s onom našom rimskom, ne jednom uzdahnuo kako bi lijepo bilo živjeti u jednoj od njih, "zamisli taj pogled", govorio je, uglavnom prije nego je krenuo brojati stepenice do tvrđave.
Luka La Spezije je začudno čista, nema smeća na ulici niti na nogostupu, nema niti onog mirisa nafte koji se obično osjeti u luci, jako mnogo ljudi šeću u jutarnjim satima, jednako i u poslijepodnevnim kada sunce zađe, a u samoj luci, negdje oko podneva počne se formirati red za kojega nisam znala čemu se formira. Odmah u luci ribarska zadruga ima mali restoran u kojem nude svoj dnevni ulov u vidu pržene ribe. Da sam znala što svi čekaju, stala bih i ja u red, ovako, kada sam shvatila već je bilo prekasno, red je bio predugačak.
Jedan dan otišli smo iz La Spezije za Genovu, gdje smo se susreli s dragim prijateljima i ovaj put sam rado posjetila njen salon vjenčanica i večernjih haljina, koje izrađuje uz pomoć dvije zaposlene krojačice. Koliko god mi je bilo drago vidjeti ih, prošetati uličicama Nervija, baciti pogled na luku gdje su dečki igrali neku igru s loptom u kajacima i prošetati dijelom  njihove "staze ljubavi", osnovni razlog posjeta Genovi bila je podmornica "Nazario Sauro", sagrađena 1976. godine u Monfalconeu i prije mjesec dana otvorena za posjete u staroj luci Genova, kao dio posjete muzeju Galata o kojem sam već pisala. Nismo požalili još jedan posjet, iako ovaj puta neke sale nisu bile dostupne radi obnove eksponata, ali moj muž se sasvim solidno zabavio kada je nasadio prekooceanski brod na ledenjak - on veli namjerno, ja velim da nije sposoban kormilariti, a kada je odjeknula sirena alarma, ipak mu je bilo malo neugodno pa se nastojao što prije udaljiti. Dok sam razgledavala unutrašnjost podmornice,  uz poprilično klaustrofobičan osjećaj kad pomisliš da su u toj malo većoj konzervi kružili Mediteranom, ne jednom sam se sjetila meni najdražeg filma koji je kao temu imao podmornice, njemačkog "Das Boot". Ne samo u tom filmu, već u svim filmovima koji su se bavili podmornicama, obavezna je i pokoja scena u kojoj posada juri na znak uzbune i nikako mi nije jasno kako se uopće može juriti u tako uskom prostoru! Sva nazovi vrata su tako nezgrapna i uska, hodnici takvi da se jedva dvije osobe mogu provući jedna pored druge, kreveti su mi se činili pogodni za Pigmejce,  u jednom trenutku sam pomislila da su za podmornice morali birati one najmanje rastom (sve kako Talijani i nisu baš visoka nacija). Dan je bio izuzetno vruć, a u unutrašnjosti podmornice nije bilo toliko vruće koliko je zrak bio prilično zagušljiv, unatoč ventilaciji i propuhu, tako da uopće ne želim niti zamišljati kako je inače trebalo biti zagušljivo kada je unutar nje bila kompletna posada. Unutar podmornice, na volju je bilo sve razgledati, sjesti na mjesto kormilara, vrtjeti periskop i gledati vani, zavirivati u svaki kutak, a jedina obaveza je bila nositi zaštitne kacige koje su nam dodijelili na ulazu. Nama je trebalo nekih 10-tak minuta da se prestanemo cerekati jedno drugome, stvarno ne znam tko je idiotskije s tom kacigom na glavi djelovao, on ili ja, svaki put kad gledamo slike krene nova epizoda smijanja. Slike iz podmornice
 
napisala Roman Tales, 08:05 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
26. lipnja 2010.
Porto Venere i Cinque Terre

Ponekad kada upoznajem novi kraj u Italiji, neminovno mi se nameću usporedbe s Hrvatskom. Tim usporedbama nikako nije namjera tražiti prednosti ili nedostatke bilo hrvatske bilo taliijanske strane, ali nismo daleko jedni od drugih, obje zemlje sličnim klimatskim uvjetima žele privući turiste na ljetovanje, mediteranska kuhinja prevladava uz obalu obiju zemalja, tragovi antičke i mletačke prošlosti su nam također zajednički ... samo su neke od sličnosti. Iskreno, davno su iza mene godine kada sam radila po hotelima i agencijama, tako da se ne želim upuštati u rasprave o današnjoj hrvatskoj turističkoj ponudi, koja nikako da dosegne zlatne vrhunce iz 80-tih godina. Kada prolazim uz talijansku obalu, priznajem da bih radije voljela vidjeti sve te silne turiste kod nas, pogotovo što do današnjeg dana nisam uspjela shvatiti kako netko može više voljeti pješčane plaže, dine i otvoreno more na kojem su redovno valovi? Zar ne znaju koje je zadovoljstvo plivati u moru mirnom poput ogledala i pri tome gledati što se dešava na dnu ispod  tebe? Talijanska jadranska obala nije ni sjena našoj, a opet, hoteli su im ljeti puni, uglavnom radi poslovne uslužnosti i stila koji odlikuje Romagnole. Slična situacija je i na toskanskoj obali Tirenskog mora, nepregledni nizovi kupališnih lokala sa suncobranima i ležaljkama, uređenim zelenilom i pješčanim plažama. Meni totalno nezanimljivo kao opcija za ljetni odmor, ali kad im vidiš organizaciju i ponudu, samo im možeš odati priznanje. Ono što me totalno ubija u pojam je da Talijani, za razliku od nas, uspješno unovčuju pješčanu obalu jednako kao i litice na koje se ni koze ne mogu uspentrati, uspješno kombiniraju kulturnu ponudu s onom enogatronomskom, nude cjelodnevne izlete na kojima neće zaraditi samo onaj čijim brodom će se turisti provozati, već i ugostitelji i trgovci mjesta u kojima će ti brodovi pristati.
Odavno nisam platila noćenje u nekom od hrvatskih hotela (zadnji put u Zagrebu prije 6 godina), tako da ne znam kako se kreću cijene, ali letimična pretraga mi je pokazala da sam noćenje na toskanskoj obali prije dva tjedna platila više nego povoljno. Hotelčić je bio u drugoj zoni od mora, s pogledom, iako mi do pogleda nije bilo stalo jer je riječ bila samo o noćenju, u pristojnoj dvokrevetnoj sobi s klimom ( i svim ostalim što standardno nude poput minibara, tv, internet veze). Sobu i doručak (stila švedskog stola s vrlo raznolikom ponudom) platili smo 53 euro, s time da nam nikakve posebne takse u stilu boravišne nisu bile naplaćene. Puno ili malo, ne znam. Znam samo da su već u predsezoni bili puni.


Cijelo vrijeme boravka na ligurskoj obali, prije dva tjedna, ja sam stalno sa zavišću ponavljala kako bi naše ministarstvo turizma, umjesto raznih sajmova (od kojih imaju koristi samo oni koji ubiru dnevnice), trebali ljude poslati na ligursku obalu da vide kako se od ničega, doslovno ničega, prave novci! Nije mi namjera podcijeniti neke lokalitete koji su, na kraju krajeva, pod zaštitom UNESCO, ali uz najbolju volju nisam uspjela pronaći što je toliko posebno u tom "zaljevu pjesnika" kako ga zovu i najrazvikanijem mjestu Porto Venere. Zaljevom pjesnika prozvali su ga jer su tu boravili Byron i Shelly, Byron je kao dobar plivač preplivao od Porto Venere do Lerici, što su obilježili  i jednom spomen pločom na mjestu s kojega je krenuo u plivački poduhvat. Porto Venere sam obišla u nekoliko sati. Vrlo simpatične obojene fasade i kuće prilijepljene jedna uz drugu bez balkona čine dio gradskih obrambenih zidina. Namjerno su građene visoke, bez balkona i bilo čega što bi na njihovoj fasadi moglo koristiti napadačima za penjanje. Na samom rtu nalazi se crkva posvećena svetom Petru, sagrađena na mjestu gdje je nekad davno bio hram posvećen Veneri (otuda i ime). Prateći gradske zidine stiže se do crkve svetog Lovre, koja je tokom povijesti nekoliko puta stradala i obnavljana, dok cijelim Porto Venere dominira tvrđava - dvorac Doria. Unutar tvrđave zabranjeno je dirati vegetaciju koju održavaju zelenom i park je vrlo uredan unatoč suncu koje cijeli dan prži jer sjene nema niotkud, a i bez zabrane ionako ne bih imala kuda s kaparima da sam ih počela brati (ne sjećam se da sam ikada na jednom jestu vidjela toliko grmova i tako velikih). Sa zidina te tvrđave pruža se prekrasan pogled na zaljev i otvoreno more, groblje, jednako kao i uređene minijaturne terase kuća, bez trunčice privatnosti kad nastupe ljetne gužve. Potpuni obilazak, bez imalo žurbe, kružeći uskim uličicama može se obaviti u par sati i tokom obilaska cijelo sam se vrijeme pitala radi čega je to mjesto toliko popularno? Jasno mi je da bogati i slavni na svojim jahtama u luci nalaze zavjetrinu i zaštitu od otvorenog Tirenskog mora, da stanovnici obližnje La Spezie dolaze na kupanje na otok Palmariju (preko mora u odnosu na Porto Venere, nekih 500 m udaljenosti), ali nikako mi nije jasno zašto bi obični turista željan morskog odmora želio baš to mjesto odabrati? Niti ti nudi lijepe plaže, niti je more nešto posebno privlačno, prošetaš pred tim obojenim kućama i to je manje-više to ... skoro kao Baška!


Nakon dva dana, Porto Venere vidjela sam i s morske strane kada sam krenula u obilazak brodom lokaliteta pod jedinstvenim imenom "Cinque terre", iza kojeg se kriju ribarska naselja Riomaggiore, Manarola, Corniglia, Vernazza i Monterosso (znam da sam ih sve uslikala, ali da me ubiješ ne znam koji je koji). Brod polazi svakih nekoliko sati iz luke La Spezia i za cijenu cjelodnevne karte možete izlaziti u svakom od ovih mjesta, razgledati, sačekati novi brod i nastaviti do sljedećeg mjesta (cijena cjelodnevne karte za brod je 23 euro, poslijepodne 18). Druga varijanta je šetnjom uz samu obalu otići pješice do sljedećeg mjesta i tamo sačekati brod ili hodati cijeli dan. Nimalo me nije iznenadilo vidjeti s pučine da ima i nadobudnih koji po najjačoj dnevnoj vrućini šeću uskim stazama nekih 20-tak metara od razine mora. Kada su početkom 19. stoljeća gradili prugu koja je išla prema Genovi, minirali su tunele, a kad su prugu dovršili, te staze koje su koristili mineri do depozita eksploziva, pretvorili su u "stazu ljubavi". "Staza ljubavi" počela se 80-tih godina opasno urušavati, tako da je 90-tih uz pomoć EU fondova obnovljena i danas povezuje Riomaggiore i Manarolu. Ovdje možete pogledati jako lijepe slike kako ta staza izgleda.

Iznad tih ribarskih mjesta nalaze se vinogradi na  liticama i vrlo strmim obroncima. Nekada se sve radilo ručno, eventualno uz pomoć kojeg magarca, danas imaju organizirane električne vodilice kojima lakše prenose urod, a i sami se ne moraju pentrati po strminama. Vinogradi koje su još stari Rimljani u ovoj zoni uzgajali su puni suhozida, koji sasvim sigurno mogu oduševiti turiste iz neke ravničarske zemlje, ali nije li i  naša obala puna gromača? Vrlo lijepi spotovi Ricka Stevesa su nevjerojatna reklama (pogotovo ako uzmete u obzir da gotovo svi Amerikanci kruže Italijom noseći u rukama njegovu knjigu), ali romantični zaljevi u kojima valovi kao lagano zapljuskuju obalu su poprilično daleko od stvarnosti. Daleko manje su bili romantični valovi onog popodneva kada smo mi pristajali po lukama, kada su pri svakom ukrcaju turisti imali besplatnu avanturu balansirajući u nastojanju da ne padnu dok su valovi nosili brod gore-dolje. Vrijedi pogledati isječke iz njegovih emisija:Rustična rivijera, Šetnja Cornigliom i Riomaggiore. Nešto si mislim, zašto tom Ricku Stevesu nitko nije ponudio da provede koliko želi vremena u Hrvatskoj? Ovako nas je strpao u epizodu sa Slovencima, malo o Plitvicama i Dubrovniku ... nije mi krivo što se oduševljava Ligurijom, ali imamo i mi takvih mjesta. U tim nekada ribarskim selima koja danas žive od turizma i proizvodnje vina i maslinovog ulja, nema muzeja, nema posebne zabave, nude ono što imaju, šetnju i relaks, a toga nama barem ne nedostaje!

Slike koje sam uslikala tog dana na brodu i nisu nešto, valovi su nas pošteno ljuljali, srećom pa ne patim od morske bolesti, a ako nekoga zanima, nešto više ih može vidjeti u albumu.


U posljednjoj luci, Monterosso, prošetali smo nekih sat vremena, dovoljno za razgledavanje, zavideći onima u kupaćim kostimima jer je u zavjetrini tog mjestašca bilo poprilično vruće, a kružeći uličicama naišla sam i na jedno poznato lice. Cijena boce s Titovim likom bila je 12 euro, pa koliko mi god bilo simpatično naići na Tita, nisam s kruške pala platiti anonimni cabernet sauvignon 12 euro samo radi njegove slike. Umjesto tog vina kupili smo lokalno vino, bijelo i crno pod nazivom "cinque terre" i s oznakom kontroliranog porijekla. Boce još nisamo otvorili tako da o vinu ništa ne mogu reći. Da ne biste pomislili kako je to vino punio neki komunistički jugonostalgičar priča je daleko banalnija. Izbio je skandal kada je taj lik počeo puniti boce s likom Mussolinija, pa da bi ga ostavili na miru napravio je i etikete sa Staljinom, Titom, Cheom ... druga priča je koliko je povijesno pošteno smjestiti Tita između Mussolinija i Franca.
 

 
napisala Roman Tales, 08:24 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker