26. srpnja 2010.
Odakle je izašla batina?


Jučer navečer zaokupila me jedna, za mene, ne toliko bolna tema, jer bol me odavno prošla, koliko mi je probudila neugodna sjećanja vezana uz osobu koje više nema i koja mi idalje svakodnevno nedostaje. Moja mama je uistinu bila krasna osoba, jedna od onih koja će ponuditi kavom starog susjeda s druge strane plota jer je udovac i sam, koja će mu u zdjelici po meni poslati nešto za jelo, da ne mora kuhati, koja se brinula o kući punoj djece svakoga ljeta, iako je tada imala najviše posla i na poslu provodila čak i večeri do kasno u noć. Izuzetno lijepa žena, crnih očiju, bademastog, skoro azijatskog oblika (ne govorim uzalud da nam je porijeklo mongolsko, obje imamo Džingiskanovu fleku na leđima ),  nekako dječje sramežljivog osmijeha, bila je po mnogo čemu savršena majka, osim po činjenici da je tukla svoje dijete. Zašto me tukla? Razloga je više, a najvažniji je razlog što su i nju tukli kad je bila dijete. Kao odrasla osoba dopunila sam i posljednje kockice mozaika u toj priči zašto sam bila dijete koje je tukla i iskreno, skinula sam si veliki teret s ramena. Nekako je sve lakše kada konačno razumiješ i znaš. Jesam li bila zločesto dijete? Ništa više od ostale djece, ali svakako sam bila dijete koje nisi mogao disciplinirati batinama, još manje radi banalnosti što se išlo igrati poslije škole umjesto da usisava stan i briše suđe - inače omiljene aktivnosti djeteta od 7 godina, hm, da ...  U mojoj prvoj bilježnici, koju i danas čuvam, na stranici na kojoj je trebalo za zadaću vježbati pisanje velikog slova O, papir je skoro proziran, cijelo jedno poslijepodne maltretirala me s tim prokletim slovom O, koje nikada nije bilo dovoljno okruglo za nju! A bila sam dijete koje je naučilo čitati prije nego je krenulo u školu, doduše nisam si znala vezati cipele, ali to je druga priča. Rano sam svrstana u kategoriju tvrdoglave djece i kada bih sada rekla da sam radi toga što me mama nastojala "disciplinirati" tatinim remenom postala traumatizirano dijete, plaho i povučeno u sebe, rekla bih laž; istina je pak, da sam u strahu od moguće represije, ocu sve remene izvukla sa hlača uredno izvješanih u ormaru i sakrila iza vrlo teškog trosjeda na razvlačenje u dnevnom boravku. Logika je bila da me neće tući ako nema čime. Srećom, u blizini kuće nigdje nije rastao prokleti tamaris koji je u Dalmaciji uvijek bio pri ruci. Epizode bih mogla nabrajati, ali nikada mi nije bilo jasno, kako možeš do te mjere biti ljut na dijete da ga mlatiš stisnutih zubiju? Za razliku od mame, otac me nikada nije tukao, osim jednom prilikom kada me poslao u trgovinu (u jesen 1973.), a ja po običaju naišla na društvo i krenula kući dužim putem i vratila se daleko kasnije nego je to bilo planirano. Sjećam se da mi je rekao da ispružim ruke i tada me nekoliko puta udario po otvorenim dlanovima mojim konopcem za preskakivanje. U totalnom stanju šoka i nevjerice da me sada i on tuče, krenule su mi suze bez ijednog ispuštenog glasa, sve dok nisam digla pogled prema njemu. Kada mi je konačno ugledao lice krenuo je plakati, bacio je konopac, sagnuo se, htio me zagrliti riječima "nemoj plakati, neću više, evo ruka", ispruživši svoj veliki dlan prema mojoj ruci da se pomirimo i nastojeći se kroz suze smiješiti ne bih li se i ja nasmiješila. I njega su tukli kao dijete. Tukli su i moju sestričnu. Njenog oca, pokoj mu duši, nisam voljela nakon što sam svjedočila njegovim odgojnim metodama. Mene je moja mama barem namlatila u stanju impulsivne ljutnje, on je to nekako činio planski, remenom po goloj guzi, a što je najgore, ona uopće nije bila kriva, nego ja, ali mene nije mogao udarati, sve kako sam priznala da sam ju ja nagovorila da umjesto šećera (ili čega već) po koji su nas poslali, kupimo sladoled.
Nakon svega, ne nosim traume iz djetinjstva, taj period od moje 5 do 10 godine odavno je iza mene u svakom pogledu, sve dok se ne desi nešto što me prisjeti kakve se emocije kovitlaju u djetetu kojeg tuče upravo onaj koji mu je najbliži na svijetu. Ja jednostavno ne podnosim vidjeti da netko tuče dijete; ne mogu vidjeti da netko odvali djetetu šamar; ne mogu vidjeti da ga navlači u bijesu za ruku poput krpene lutke; poželjela sam baciti u more ženu, majku troje djece, koju sam tjedan dana imala prilike gledati kako verbalno maltretira, zastrašuje i unosi se u lice svojoj najstarijoj curici, a najvjerojatnije u intimi svoga doma i tuče. Viknula sam s balkona na Egipćanina u susjednoj zgradi, zgrožena kada je krenuo zatvorenom šakom prema glavi svog najstarijeg sina i mučno mi je bilo kada je nakon toga dijete odvukao s balkona u stan, jer sam znala da će ga svejedno namlatiti, bez obzira na moje zgražanje, možda čak i više, ljut jer se tamo neka anonimna ženska odlučila zgražati nad njegovim odgojnim metodama.

Među konzervativnom evangeličkom kršćanskom zajednicom u Americi, pogotovo kod obitelji koje prakticiraju školovanje u kući, vrlo je popularna odgojna metoda "Train up your child", a autor je evangelički pastor Pearl i njegova žena. Dotični par ima i svoj web site, koji linkam s izrazitim gađenjem prema njihovim temeljnim postavkama. Potekli iz "Bible belt" područja Amerike, za svoje ideje nastoje pronaći opravdanje u Starom Zavjetu, pa u najkraćim crtama vjeruju da je "batina iz raja izašla", a kako se pozivaju na kršćanstvo i osnovni cilj je od djece napraviti dobre kršćane, ne znam u kojem su dijelu Novog Zavjeta pronašli Isusov savjet da djecu treba fizički kažnjavati. Naravno, oni u svojoj knjizi (oh da, išla sam čitati isječke) ne govore o tjelesnom kažnjavanju, ali po meni riječ je isključivo o semantičkom problemu. Jednako tako, ne trebate u šumu po glogov kolac kojem ćete prebiti dijete, dovoljno je da odete u najbližu trgovinu s "uradi sam" materijalom i kupite PVC vodovodnu cijev od pola cola koju ćete prigodno i pri ruci držati u svakoj od prostorija vašega doma ili nositi savijenu oko vrata, kao upozorenje. Čitati opise kako disciplinirati dijete od 6 mjeseci da ne baci zdjelicu sa hranom na pod je surealno štivo! Dok ja zamišljam dijete koje ispituje svijet oko sebe, gura ručice u tanjur sa hranom, hvata i možda čak i baca, isključivo i jedino zato što mu je i to igra, ne zato što je zločesto, dotle oni pričaju o discipliniranju djeteta! Na ovom linku Pearl odgovara na najčešća pitanja, pa ako govorite engleski svakako pročitajte temeljne postavke, preporučam pogotovo savjet o broju udaraca, savršenu ilustraciju ove metode i pristupa odgoju djece.

Oduvijek me fasciniralo kako američki pastori izbacuju izreke i citate lakoćom koju nemam niti kada poželim citarati omiljene stihove. O čemu god diskutirali, bam! u Starom Zavjetu je rečeno tako i tako. Pearlovi nisu iznimka, omiljene su im sljedeće izreke, na kojima se bazira njihova odgojna metoda:

            Tko štedi šibu, mrzi na sina svog, a tko ga ljubi, na vrijeme ga opominje. (izreke 13:24)
            Ludost hvata korijen u srcu djeteta; a šiba je ukloni od njega. (izreke 22:15)
            Ne štedi kazne djetetu svojemu, jer izbiješ li ga šibom, neće od toga umrijeti. (izreke 23:13)
            Biješ ga doduše šibom, ali ga izbavljaš tako od podzemnoga svijeta. (izreke 23:14)
            Prut i ukor daju mudrost, a dijete prepušteno samomu sebi sramoti mater svoju. (izreke 29:15)
            Karaj sina svojega, tada ti on pribavlja miran život i donosi milinu srcu tvojemu. (izreke 29:17)
            Pokaraj sina svojega, jer još ima nade; ali neka ti ne padne na um, da ga usmrtiš. (izreke 19:18)
            Krvave modrice operu zlo, i udarci očiste odaje srca. (izreke 20:30)

"...koristite koju god trebate silu da bi vas konačno poslušao. Ako trebate sjesti na njega da biste ga istukli, ne oklijevajte. I držite ga tako dok se ne preda. Dokažite da ste veći, jači, da imate više strpljenja i da vas se ne dotiču njegovi protesti. Porazite ga u potpunosti. Ne prihvaćajete uvjete predaje. Nema kompromisa. Vi trebate njime suvereno vladati. Vaša riječ je posljednja." ... ovo nisu isječci iz priručnika nekog umno poremećenog uzgajivača pasa, koji koristi radikalne metode obuke. Ovo je moj prijevod iz 6. poglavlja knjige o odgoju djeteta "To train up a child" bračnog para Pearl, u slobodnoj prodaji na Amazonu i s godišnjom zaradom od prodaje u visini 1.8 milijun dolara!

Zahvaljujući ovim izrekama i Pearlovoj doktrini, usmrćen je mali Sean Paddock i njegova posvojiteljica već služi doživotnu zatvorsku kaznu, bez mogućnosti pomilovanja. U studenom ove godine počinje suđenje bračnom paru Schatz, koji su odgajali 9 djece Pearlovom metodom i koji su koristeći PVC vodovodnu cijev usmrtili malu Lydiju, dok je njena starija sestra završila u bolnici s otkazivanjem bubrega uslijed šibanja. Koji je to veliki grijeh koji je Lydiju koštao života? Dijete nije dobro spelovalo jednu riječ za vrijeme kućne nastave! Ostaje jedino nada da će tokom suđenja i Pearlovi biti prozvani kao sukrivci, ogavni ispirivači mozga koji bogobojaznim obiteljima nameću ideje da nisu dovoljno dobri kršćani i roditelji ako ne uspiju ostvariti 100%-tnu poslušnost vlastite djece.

Gospođa Pearl je objavila i knjigu o "božanstvenom braku", štivo o kojem čak sasvim ozbiljno raspravljaju žene (one koje pripadaju tom mentalnom sklopu), iste one kojima je priličan broj muževa trenutačno u Afganistanu, kao da oslobode tamošnje žene burki, dok istovremeno njihove doma nastavljaju nositi mentalne burke. Nikakve, ama baš nikakve, razlike nema u Afganki ogrnutoj burkom i Amerikanke koja mrtva ozbiljna prihvaća ideju po kojoj udajom ima obavezu pokornosti mužu. Možda razlika postoji utoliko što Afganku muž može bez posljedica i prebiti, dok Amerikanka prije ili kasnije ipak okrene 911.

 

 
napisala Roman Tales, 08:03 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
20. srpnja 2010.
Johnny be good!

Skoro sve kuharice koje posjedujem naslijedila sam od oca. Na tim starim izdanjima, pored njegovih zabilješki, nalaze se i brojne moje črčkarije, mama je uvijek mogla uhvatiti trenutak mira dok sam prelistavala te knjige i razgledavala slike, u dobi kada sam jedino u bojama i njihovom šarenilu mogla uživati. Neke od tih knjiga su danas, skoro pa smiješne, što radi nutricionističkih savjeta koji su odavno prevaziđeni, što radi savjeta "domaćici" koji suvremenoj ženi trenutačno podižu tlak, a neke svojim naslovom idalje prkose povijesnim promjenama navodeći specijalitete "jugoslavenske" kuhinje. Iako je meni najdraži i najbolji priručnik enciklopedija "La mia cucina" u izdanju De Agostini, uglavnom jer se radi o vrlo opsežnoj kuharici u 10 tomova, s vrlo jasnim i detaljnim uputama, nemam srca rastati se od tatinih kuharica i svake godine barem jednom ih prolistam kad se vratim kući. "Veliki Pellaprat" tiskan je 1969. godine, a "Svjetski kuhar" je stariji od mene, nosi godinu izdanja 1965. Sasvim neočekivano, prije nekoliko godina postala sam vlasnicom i "Velikog kuhara" objavljenog u izdanju zagrebačke Stvarnosti 1971. godine.

Život u malim mjestima ima svojih draži i prednosti, ali jednako tako, kada živiš u malom mjestu, prije ili kasnije doznaš da imaš i vrlo malo privatnosti. U malim mjestima, koliko god se mi trudili dokazivati suprotno, jednostavno znaš sve o svima, a čak i ako ne znaš i uopće te ne zanima, prije ili kasnije ćeš sve saznati. Toga dana krenuli smo muž i ja u šetnju nakon kišovite noći i na povratku kući, baš ispred frizerskog salona  frizerke koja me godinama šišala još od mog šestog rođendana, u košari za smeće (onoj šupljikavoj za sitno smeće šetača), ugledala sam odbačenu knjigu. Baciti knjigu za mene je svetogrđe, mogu razumjeti da netko ne voli čitati, da ga ne zanima najnoviji svjetski bestseler niti preporuke dobrih knjiga za čitanje, da mu je školska lektira bila prvo i zadnje što je uopće pročitao, ali baciti knjigu?! To ne mogu razumjeti. Košara za smeće je bila prazna, ako se izuzme nešto malo vode na njenom dnu i napuštena i odbačena knjiga, čiji sam naslov pročitala tek kada sam ju uzela u ruke. Knjiga je bila u dobrom stanju, nije bačena dan prije jer bi inače bila namočena kišom protekle noći, znači netko ju je odbacio toga jutra. Otvorila sam knjigu i unutar nje pročitala posvetu napisanu 18. svibnja 1972. godine "Za mamu, na tvoj rođendan Od tvog sina, Johnny" Stajala sam s tom kuharicom u ruci i osvrtala se oko sebe neću li nekoga ugledati, sigurna jedino u to da ta knjiga neće ponovno završiti u smeću. Moja frizerka izašla je na čik pauzu iz salona i dok smo se pozdravljale pokazala sam joj knjigu s posvetom koju sam par trenutaka prije izvukla iz smeća. I kao što sam već rekla, kada živiš u malom mjestu, prije ili kasnije saznaš sve o svima, gdje nećeš o porijeklu jedne odbačene knjige.


"To je sigurno bacila ova preko puta, ma znaš ih sigurno, godinama su u Engleskoj živjeli, sin im je ostao u Londonu ..."
"Misliš na onu gospođu sijede kose, sitna, nosi stalno stone wash traperice?"
"Je, to je ona. Nije sinu oprostila što se oženio s jednom koja joj nije po volji, a neki dan mi vele da je dobio sina. Valjda ju je to naljutilo ... teško da će ju sada ostaviti kad i dijete s njom ima."
"Ja njega ne poznajem, doduše i nju znam samo iz viđenja. Koliko on ima godina?", misleći na nekog tinejdžera koji je požurio u brak umjesto da završi prije školu.
"Šta ja znam ... negdje oko 50 bi mogao imati."
Pogledavala sam prema kući srdite Johnnyjeve mame i prema nebu koje je obećavalo novu kišu. Oprostila sam se s frizerkom i krenula uz more prema kući.

Dok nisu prodali kuću, redovno sam viđala Johhnyjevu mamu, uvijek uredne sijede punđe i u svijetlim trapericama. Ponekad je u štenji prolazila i mojom ulicom i svaki put sam mužu spomenula da se radi o Johnnyjevoj mami; iako ni on ni ja ne poznajemo Johnnyja, odmah bi shvatio o kome je riječ. Neko vrijeme sam skupljala hrabrost s namjerom da ju oslovim i ponudim joj knjigu koju je sigurno u afektu bacila, ali tko zna kako bi reagirala da čuje "znate, ona knjiga recepata, koju vam je sin 72. poklonio za rođendan i koju ste bacili, je kod mene, pa ako želite mogu vam ju vratiti". Na stranicama kuharice pronašla sam nekoliko recepata koje je gospođa označila s iksićima, pa pretpostavljam da se radi o onima koje je isprobala i kojima je bila zadovoljna. Još se nisam nakanila isprobati neki recept, a znam da moram - nekako mislim da će tek onog dana kad i ja ispečem tortu Magdalenu biti ispravljena nepravda ovoj nedužnoj knjizi.

 

 
napisala Roman Tales, 08:04 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker