20. srpnja 2010.
Johnny be good!

Skoro sve kuharice koje posjedujem naslijedila sam od oca. Na tim starim izdanjima, pored njegovih zabilješki, nalaze se i brojne moje črčkarije, mama je uvijek mogla uhvatiti trenutak mira dok sam prelistavala te knjige i razgledavala slike, u dobi kada sam jedino u bojama i njihovom šarenilu mogla uživati. Neke od tih knjiga su danas, skoro pa smiješne, što radi nutricionističkih savjeta koji su odavno prevaziđeni, što radi savjeta "domaćici" koji suvremenoj ženi trenutačno podižu tlak, a neke svojim naslovom idalje prkose povijesnim promjenama navodeći specijalitete "jugoslavenske" kuhinje. Iako je meni najdraži i najbolji priručnik enciklopedija "La mia cucina" u izdanju De Agostini, uglavnom jer se radi o vrlo opsežnoj kuharici u 10 tomova, s vrlo jasnim i detaljnim uputama, nemam srca rastati se od tatinih kuharica i svake godine barem jednom ih prolistam kad se vratim kući. "Veliki Pellaprat" tiskan je 1969. godine, a "Svjetski kuhar" je stariji od mene, nosi godinu izdanja 1965. Sasvim neočekivano, prije nekoliko godina postala sam vlasnicom i "Velikog kuhara" objavljenog u izdanju zagrebačke Stvarnosti 1971. godine.

Život u malim mjestima ima svojih draži i prednosti, ali jednako tako, kada živiš u malom mjestu, prije ili kasnije doznaš da imaš i vrlo malo privatnosti. U malim mjestima, koliko god se mi trudili dokazivati suprotno, jednostavno znaš sve o svima, a čak i ako ne znaš i uopće te ne zanima, prije ili kasnije ćeš sve saznati. Toga dana krenuli smo muž i ja u šetnju nakon kišovite noći i na povratku kući, baš ispred frizerskog salona  frizerke koja me godinama šišala još od mog šestog rođendana, u košari za smeće (onoj šupljikavoj za sitno smeće šetača), ugledala sam odbačenu knjigu. Baciti knjigu za mene je svetogrđe, mogu razumjeti da netko ne voli čitati, da ga ne zanima najnoviji svjetski bestseler niti preporuke dobrih knjiga za čitanje, da mu je školska lektira bila prvo i zadnje što je uopće pročitao, ali baciti knjigu?! To ne mogu razumjeti. Košara za smeće je bila prazna, ako se izuzme nešto malo vode na njenom dnu i napuštena i odbačena knjiga, čiji sam naslov pročitala tek kada sam ju uzela u ruke. Knjiga je bila u dobrom stanju, nije bačena dan prije jer bi inače bila namočena kišom protekle noći, znači netko ju je odbacio toga jutra. Otvorila sam knjigu i unutar nje pročitala posvetu napisanu 18. svibnja 1972. godine "Za mamu, na tvoj rođendan Od tvog sina, Johnny" Stajala sam s tom kuharicom u ruci i osvrtala se oko sebe neću li nekoga ugledati, sigurna jedino u to da ta knjiga neće ponovno završiti u smeću. Moja frizerka izašla je na čik pauzu iz salona i dok smo se pozdravljale pokazala sam joj knjigu s posvetom koju sam par trenutaka prije izvukla iz smeća. I kao što sam već rekla, kada živiš u malom mjestu, prije ili kasnije saznaš sve o svima, gdje nećeš o porijeklu jedne odbačene knjige.


"To je sigurno bacila ova preko puta, ma znaš ih sigurno, godinama su u Engleskoj živjeli, sin im je ostao u Londonu ..."
"Misliš na onu gospođu sijede kose, sitna, nosi stalno stone wash traperice?"
"Je, to je ona. Nije sinu oprostila što se oženio s jednom koja joj nije po volji, a neki dan mi vele da je dobio sina. Valjda ju je to naljutilo ... teško da će ju sada ostaviti kad i dijete s njom ima."
"Ja njega ne poznajem, doduše i nju znam samo iz viđenja. Koliko on ima godina?", misleći na nekog tinejdžera koji je požurio u brak umjesto da završi prije školu.
"Šta ja znam ... negdje oko 50 bi mogao imati."
Pogledavala sam prema kući srdite Johnnyjeve mame i prema nebu koje je obećavalo novu kišu. Oprostila sam se s frizerkom i krenula uz more prema kući.

Dok nisu prodali kuću, redovno sam viđala Johhnyjevu mamu, uvijek uredne sijede punđe i u svijetlim trapericama. Ponekad je u štenji prolazila i mojom ulicom i svaki put sam mužu spomenula da se radi o Johnnyjevoj mami; iako ni on ni ja ne poznajemo Johnnyja, odmah bi shvatio o kome je riječ. Neko vrijeme sam skupljala hrabrost s namjerom da ju oslovim i ponudim joj knjigu koju je sigurno u afektu bacila, ali tko zna kako bi reagirala da čuje "znate, ona knjiga recepata, koju vam je sin 72. poklonio za rođendan i koju ste bacili, je kod mene, pa ako želite mogu vam ju vratiti". Na stranicama kuharice pronašla sam nekoliko recepata koje je gospođa označila s iksićima, pa pretpostavljam da se radi o onima koje je isprobala i kojima je bila zadovoljna. Još se nisam nakanila isprobati neki recept, a znam da moram - nekako mislim da će tek onog dana kad i ja ispečem tortu Magdalenu biti ispravljena nepravda ovoj nedužnoj knjizi.

 

 
napisala Roman Tales, 08:04 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker