29. prosinca 2010.
... and the winner is ...

Objavljene su ovogodišnje nagrade britanskog časopisa .net magazine. Njihove .net awards imaju za cilj istaknuti ono najbolje na području web dizajna i razvoja, a dodjeljuju se na osnovi stručne ocjene vodećih imena s područja (onih koji žive i dišu s mrežom) i javnog glasovanja.


Stranice na kojima se povezuju korisnici su od anonimnih foruma prerasle u stranice social networka, teško je pronaći nekoga tko nema facebook profil, myspace ili twitter account. Ove godine u kategoriji "community site" suci i publika ocjenjivali su 3 kandidata: Facebook, Twitter i Ravelry. Onima koji ne poznaju Ravelry vijest će zvučati nevjerojatna, nama koji smo tamo svakodnevno široki je osmijeh na licima. Online zajednica Ravelry koja se bavi iglama, kukicama, koncima i vunom ( i ne samo time), pobijedila je veličine poput Facebooka i Twittera i proglašena "Community site of the year" za 2010. godinu.


Ravelry je osnovan u svibnju 2007. i u studenom ove godine pridružio nam se milijuniti član. Milijun osoba s različitih strana svijeta povezalo se zahvaljujući tako banalnom hobbyju kao što je pletenje i heklanje. Niste li još uvijek članovi, možda je došlo pravo vrijeme da otkrijete zašto je Ravelry pobijedio Facebook.

 
napisala Roman Tales, 07:49 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
8. prosinca 2010.
Logrono

Otkako sam se vratila s puta, već danima, nikako da se riješim pranja i peglanja. Jedina i najveća zamjerka Španjolskoj je što se u svim lokalima još uvijek slobodno puši, punom parom, pa sam se kući vratila s nadimljenom garderobom koju takvoga mirisa niti mogu nositi, niti pospremiti u ormar. Tek od siječnja i Španjolci uvode zabranu pušenja u javnim lokalima, pa iako me smetalo više nego riječi mogu opisati, prisjetila sam se davnih dana i dobrovoljnog boravka u našim zadimljenim lokalima u kojima se dim mogao nožem rezati.
Prvi dojmovi u Logroñu vezani su upravo za stalno pune lokale. U Italiji je prelazak na euro kao posljedicu imao i povišenje cijena usluga u restoranima, bez obzira što će se svi vlasnici kleti da tome nije tako i da su cijene podignute radi skupoće i povećanja troškova. U Španjolskoj su izgleda bili pametniji, cijene su takve da su im lokali svake večeri puni, a u subotu navečer je doslovno bilo nemoguće pronaći slobodni stol za večeru. Ljeti su po lokalima uglavnom stranci i turisti, zimi lokale pune domaći, svih generacija (unatoč hladnom vremenu svake večeri u šetnji je i veliki broj seniora). U nekoliko ulica u centru, mali barovi koji nude pincho (pintxo), fast food na španjolski način, usputne su postaje u šetnji ili mjesta susreta uz čašicu razgovora, začinjenu čašom vina i kojim zalogajem. Isprobali smo ih popriličan broj, moj favorit je bio onaj s vrganjima i jedan na kojem su bile kobasice (plameno crvene od njihove mljevene paprike), koje su me okusom neodoljivo podsjećale na bakine češnjovke. Prve večeri, u prvom lokalu ostali smo nemalo zatečeni smećem na podu lokala ispred šanka, ali ubrzo smo shvatili da smeće nije dokaz prljavštine, već se smatra znakom da se u tom lokalu dobro jede, kao puno je ljudi do sada bacilo salvete na pod! Nikako mi nije sjedalo to bacanje salveta i čačkalica, pa sam pristojno ostavila na tanjuriću, tek da bih na kraju vidjela vlasnika kako istresa salvete s tanjura na pod pred šankom. Nakon tog iskustva, u sljedećim barovima nastojali smo i mi doprinositi dobrom glasu lokala bacajući smeće pred šank.  Pincho barova ima toliko i s tako raznolikom ponudom da je turistička zajednica grada odštampala mali vodič, uz svaki bar navedeno je i koji tip pinchosa nude
Kad već spominjem turističku zajednicu, u gradu su im dva ureda, jedan nudi informacije isključivo o gradu, drugi nudi informacije o cijeloj regiji. Već prvog dana, čim smo se smjestili u hotel krenula sam po informativni materijal u turistički ured i našla ga zatvorenim.  Poslijepodnevno radno vrijeme počinjali su tek u 16.30, a ujutro vrlo komotno počinju s radom tek 0d 10.30. S druge strane, glavna ulica povijesnog centra koja je navečer prepuna šetača, ujutro oko 9.30 sablasno je pusta. Za nas koji smo navikli od svakoga dana posjete bilo kojem novom gradu izvući maksimalno, prva dva dana su bila lagano frustrirajuća, lokali u blizini hotela nudili su vrlo dobar cappuccino i kiflice, ali tek poslije 8.30, trgovina u kojoj sam vidjela lijepe kožne torbe večer prije, otvara tek od 9.30, regionalni turistički ured tek od 10.30 - za nekoga poput mene tko je u punoj bojnoj spremi od 8 ujutro sa zadatkom vidjeti sve preporučeno (i ono manje poznato k tome), više nego megafrustrirajuće. Upravo radi takvog radnog vremena i praznog hoda u "rano jutro" do 10 sati, na miru smo obišli gradsku tržnicu. Uvijek volim obići i tržnice grada u kojem prvi put boravim, nekako mi daje sliku o standardu i onome što lokalni stanovnici rado jedu. Izgleda da obožavaju carde - to su stabljike artičoka, izgledaju kao stabljike celera i toliko sam ih se nagledala da sam ih po povratku odmah išla kupiti, samo španjolski su daleko, daleko veći od ovih naših. Mesnice su im prepune svinjetine i kobasica, tako lijepo crvenih od crvene paprike, janjetina im je uistinu baby janjetina sudeći po veličini butića, a ribarnica me ostavila bez daha, iako daleko od mora, nema čega nema, znam samo da sam krenula kukati kako je šteta što nemam gdje kuhati, sve bih pokupovala obzirom na cijene! Pogotovo bakalar!
La Rioja regija, čiji je Logroño centar, najpoznatija je po vinogradarstvu i proizvodnji crnog vina.  Na brojnim autima vidljive su naljepnice sa stiliziranim grozdom, koje ukazuju da je vlasnik auta na neki način vezan uz proizvodnju vina. Iako moj muž i ja nismo ni proizvođači, niti posebno osjetljivog nepca da bi bili dobri poznavatelji vina, obilazak smo započeli u jednom manjem podrumu, a nastavili u muzeju vina i vinogradarstva pri podrumu dinastije Vivanco. Obzirom da je posjetu omogućio agronom navedenog podruma, ne samo da smo ostali izvan službenog radnog vremena, već nam je omogućio i besplatnu degustaciju (koja se inače naplaćuje) i pogled na dio podruma zatvoren za javnost. Nikada u životu nisam vidjela toliko punih bačvi na jednom mjestu! Muzej je nastao kao mjesto na kojem će se izložiti eksponati koje je obitelj Vivanco sakupila, pogotovo sadašnji vlasnik Pedro. Unutar muzeja nije bilo moguće snimanje, pa ostaje mogućnost virtualnog toura sa njihovih stranica.
Uporabni predmeti iz antičkih vremena, rimski mozaici i skulpture, povijest vinove loze i vinarstva, alati korišteni u preradi grožđa,  izrada bačvi i plutenih čepova, snimke radova u vinogradu nekada i danas, proizvodnja i tipovi boca od rimskih amfora do danas, sve, ama baš sve što ima veze s vinom našlo je mjesto u ovom muzeju, čak i ogromne prastare preše kojma je crvotočina opasno nagrizla drvene poluge. Gostoprimstvo smo iskoristili do maksimuma, pa iako smo produžili posjetu i izvan radnog vremena, ostao mi je dojam da smo sve nekako na brzinu razgledali. Pogotovo mi je žao što nije bilo više vremena u dijelu muzeja gdje su dali mogućnost učenja analize mirisa vina. Umjesto parfema pod nos smo stavljali trakice s mirisom vanilije, voća, trave, hrastovine, cimeta, humusa ... svega onoga što profesionalni kušači i znalci u čaši vina pronalaze. Za sve one koji naslaze zadovoljstvo u dobroj čaši vina, organiziraju se grupne i individualne posjete podrumima La Rioja regije.
Već od Francuske prema španjolskoj granici vidljivi su znakovi da se krećete putem Sv. Jakova, putem koji završava u galicijskom gradu Santiagu, gdje je sahranjen Sv. Jakov. Srednjovjekovni hodočasnici su tim putem nerijetko išli radi iskupljenja grijeha, neki u nadi da promijene život i izmole za život vječni, a većinom su na tom putu uistinu ostajali bez života, opljačkani ili oboljeli. Današnji hodočasnici, pogotovo nakon što je put proglašen svjetskom kulturnom baštinom, do Santiaga ne idu samo iz vjerskih razloga. Pored onih koji u masi hodočaste, baš kao i srednjovjekovni hodočasnici, pogotovo na svetu godinu kada 25. srpanj pada na nedjelju (sljedeća nakon ove je 2021.) danas tim putem kreću i oni koji žele iskustvo upoznavanja jedne zemlje na "stari" način, hodajući, neki idu radi izazova i izdržljivosti, neki jer put nudi brojne zanimljive etape, mladi radi druženja i zajedništva ... što god bio razlog, niti loše vrijeme nije zaustavilo hodočasnike prema Santiagu. Nisu bili brojni, ali putem prema Pamploni i kasnije prema Burgosu, na obroncima i kroz vinograde prolazili su putnici-pješaci sa svojim ruksacima, uglavnom u parovima, pokoji sa vjernim psom, neki sami samcati. Od Logroña, u kojem se objedinjuju francuski i španjolski put, do Santiaga ima 700 km, pokušavam zamisliti više od mjesec dana hodanja bez obzira na vremenske (ne)prilike i uvjerena sam da bi mi se dopalo, pod uvjetom da na kraju dana mogu pod tuš i u udoban krevet (čitaj: nikad od nje dobra hodočasnica).
U Logroñu nezaobilazna etapa hodočasnicima su crkve Santa Maria de La Redonda (unutar koje se nalazi jedna Michelangelova slika, priča kako je stigla do crkve je predugačka za prepričavanje) i Santa Maria de Palacio s neobičnim tornjem u formi piramide, crkva nekadašnjih templara. U blizini crkve Santiago el Real, na Trgu Santiago nalazi se neobična igra guske, inspirirana putem prema Santiagu. Naslućujem da se radi o igri s kockama i putu koji se mora proći, ali detalji mi nisu poznati.

Grad je nakada bio okružen zidinama, dio kojih je danas moguće obići. Za vrijeme velike epidemije kuge u blizini su bacani i sahranjivani preminuli. Nedaleko od tih zidina je i toranj nekadašnje tvornice duhana u prostorima koje je danas regionalni parlament. Na žalost od brojnih fotografija koje je moj muž uslikao vrlo malo je upotrebljivo na blogu, a tuđe slike ne želim koristiti. U duhu meteo izvještaja s ovog putovanja, svih dana u Logronu pratilo nas je hladno, ali sunčano i suho vrijeme. Kažu da u La Rioja nikada ne pada kiša, srećom po nas, potvrdilo se istinom.

 
napisala Roman Tales, 07:50 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
3. prosinca 2010.
Put od 4720 km

Kada smo prije 15 dana krenuli na put, cilj nam je bio sjever Španjolske, zemlja Baska, skoro 2000 kilometara udaljena od Rima. Unaprijed smo odlučili put podijeliti na etape, tako da smo 1 dan i 2 noći proveli u Marseilleu i jednu noć u Biarritzu, na krajnjem jugozapadu Francuske. Voljela bih da mogu do detalja prepričati svoj doživljaj Marseillea, a ne mogu. Ne zato što bi mi nedostajalo riječi, nego zato što već po drugi put boraveći u tom gradu ja nemam dojmova koje bih mogla drugima prenijeti. Za vrijeme prve posjete uspjela sam napraviti izlet do otoka na kojem je bio zatočen grof Montecristo, Isle d'If, posjetiti katedralu Notre-Dame de la Garde i obići obližnji Avignon, kada je vijest o moždanom udaru moga svekra prekinula planirane izlete po Provanci i Azurnoj obali. Ovaj puta, srećom, loših vijesti nije bilo, ali zato je kiša lijevala nemilice, toliko da ni uz najbolju volju nije bilo moguće vidjeti ništa na metar udaljenosti. Tek u predvečerje kiša je stala na par sati i to dragocjeno vrijeme proveli smo u šetnji uz obalu u centru grada, prilično razočarani što su lokali uglavnom bili zatvoreni. Moja želja da pijuckam čaj s pogledom na luku, prodavače ribe (koji su me se dojmili prilikom prve posjete) i brodove koji kreću prema d'Ifu ponovno je ostala neostvarena. Čaj u mojoj mašti nije radi ljubavi prema čaju, već posljedica lošeg iskustva s francuskom kavom. Volite li kavu, u Francuskoj obavezno pređite na čaj.


Na otoku na kojem sam odrasla, nema pogleda prema otvorenom moru. Kopno, susjedni otok i dva suprotna rta koja čine zaljev, zatvaraju horizont i stvaraju dojam velikog jezera, a ne mora (barem dok se more ne naljuti i pokaže snagu svojih valova). Upravo radi toga veselila sam se ponovnom pogledu na pučinu Atlantskog oceana. U daljini se čak povremeno naziralo sunce (stvarajući prekrasnu dugu), dajući nam nadu da ćemo vidjeti njegov zalazak u ocean. U Biarritzu nas je dočekao uranjeni mrak radi oblaka i kiša, bez mnogo nade da će sljedeći dan osvanuti sa suncem.
Biarritz sam odabrala kao etapu ovog puta, najviše radi toga što je to mjesto u 19.stoljeću "otkrio" meni najdraži pisac romantičnog perioda europske književnosti Victor Hugo. Pitoreskno ribarsko mjesto, vrlo brzo je postalo odmaralište europskih okrunjenih glava ("kraljica svih plaža i plaža kraljeva") nakon što je žena Napoleona III, Eugenija, tu dala sagraditi vilu, a kada su lječnici počeli preporučivati svježi morski zrak i šetnje uz ocean, svi koji su bili nešto (ili su samo vjerovali u vlastitu veličinu i važnost) u vrijeme Belle Époque trebali su biti viđeni u Biarritzu. Uspjela sam uslikati jednu dugu nad oceanom ispred Biarritza, ali iako je djelovala tako obećavajuće, u kratkom roku šetnju nam je prekinuo pljusak. Najprije smo s nadom odlučili pričekati sjedeći u autu, a kada se nebo kompletno zatvorilo i kiša sve jače padala, nije nam preostalo drugo nego nastaviti put Španjolske.


Ovaj opis putovanja prema Španjolskoj, nalikuje na meteorološki izvještaj i evidenciju padalina od prije 10 dana, ali činjenica je da nas je kiša prestala pratiti tek nakon San Sebastiana. Španjolci su prije 15 godina otvorili planinsku autocestu obroncima Pireneja, kojom smo krenuli prema jugu, prema centru regije La Rioja. Prva kava u Španjolskoj, nakon 2 dana francuskih nazovi kava, u jednom od lokala uz autocestu učinila mi se skoro fantastičnom, ali me zato ulazak u toalet stavio na sto muka - doslovno je projektiran za patuljke i jedva sam ušla  bez da odjećom obrišem wc školjku i pripadajuće zidove. Srećom, taj je jedini bio tako majušan, svi ostali koje sam kasnije imala priliku koristiti bili su standardne veličine i vrlo uredni, čak i na javnom parkiralištu u Bilbau. Na nekoliko mjesta uz autocestu napravili su odmorišta isključivo radi lijepog pogleda i na jednom od tih i mi smo izašli napraviti nekoliko slika za uspomenu, unatoč mrzlom vjetru, sretni što konačno ne pada kiša.  Prolaskom kroz klanac  "Dos hermanas" (po kojima se, koliko sam uspjela shvatiti, vrlo rado pentraju slobodni penjači), svega sat vremena vožnje dijelio nas je od našeg cilja, Logroña, gdje nas je konačno dočekalo lijepo vrijeme.

 
napisala Roman Tales, 07:54 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker