31. siječnja 2011.
Online kupovina u Italiji

U nebrojenim prilikama do sada uvijek sam pohvalno govorila o kupovini na internetu. Povoljna cijena, veliki izbor i kvalitetna usluga  osnovni su razlozi radi kojih se odlučujem na taj vid kupovine, ali s ogradom da se ne radi o talijanskim on line trgovinama.
Izuzetno je frustrirajuće čitati hvalospjeve talijanskoj vuni na Ravelryju i istovremeno nemati mogućnost kupiti istu u nekoj od lokalnih trgovina. No, ako nema u trgovinama trebalo bi biti na internetu, barem danas svaki proizvođač koji i najmanje drži do sebe ima svoje internet i facebook stranice. Problem je što te talijanske stranice uglavnom nisu od nikakve koristi potencijalnom kupcu (primjer Titan woola čije stranice normalno rade samo u IE, a količina informacija je zanemariva). Talijanski proizvođači kao da žive i rade u nekom paralelnom svemiru, u kojem nema konkurencije i u kojem su najbanalnije informacije čuvana poslovna tajna. Kako inače objasniti činjenicu da gotovo svi podatke o prodajnim mjestima i trgovinama koje nude njihov asortiman daju isključivo na upit putem e-maila (primjer)? Ako imate volje pisati mailove i nije vam problem čekati na njihov odgovor, dobit ćete ili spisak trgovina u vašem gradu ili broj telefona njihovog predstavnika za vašu zonu, s kojim biste dalje trebali nastaviti pregovore (za koje dotični predstavnik automatski gubi interes kad sazna da vam ne treba pola šlepera robe, već samo pola kile konca). Odlučite li se ipak krenuti put preporučenih adresa, nerijetko vas u trgovini čeka iznenađenje. Recimo, krenete do trgovine u drugom dijelu grada sa željom da se osobno uvjerite u kvalitetu nimalo jeftinog kašmira ili devine dlake proizvođača kojeg ste  kontaktirali mailom ili telefonom, samo da bi u navedenoj trgovini našli hrpu raznobojne plastike u štrenicama cijenjenog proizvođača - oni imaju spisak trgovina koje od njih uzimaju robu, ali nemaju spisak što se kupuje!  Nakon iskustva s potragom za vunom Adriafila i Coatsa, gdje sam na kraju u trgovinama, koje su trebale nuditi njihov asortiman (barem oni tako vjeruju), našla izbor primjereniji DDR-u za vrijeme komunizma, odustala sam od potrage po sistemu "najprije ćemo se malo mailati, pa ćeš onda šetati po nikad viđenim kvartovima u potrazi za xy trgovinom".
Za razliku od talijanskih proizvođača prediva, engleski nemaju nikakvog problema staviti on line svoje distributere i spisak trgovina. Jednom prilikom poslala sam upit koliko je njihova vuna pogodna za nošenje direktno na koži. U roku odmah poslali su mi mail s molbom da im pošaljem kućnu adresu i za par dana stigli su mi njihovi uzorci vune da se sama uvjerim u kvalitetu i bode li vuna.


Kada sam konačno pronašla jednoga od talijanskih proizvođača s vrlo privlačnim asortimanom, odlučila sam naručiti vunu vođena oduševljenjem što mi uopće nude mogućnost kupovanja online uz jasno vidljive cijene, bez prethodne e-mail torture. Narudžba je napravljena i  čekala sam 11 dana ... i pitala se zašto  kupovina ne može biti jednostavna kao u engleskim online trgovinama?  U engleskoj verziji platiš kreditnom karticom, odmah ti stiže mail potvrde da je tvoja narudžba primljena i nerijetko već drugi dan stiže mail s obavijesti da je tvoj paket poslan i da ga možeš očekivati za x dana (ovisno koja je opcija slanja odabrana). U talijanskoj verziji napraviš narudžbu, stigne ti mail da je narudžba primljena, nakon par  dana nazoveš ih telefonom da pitaš kad misle poslati, odgovor je da još nisu ni vidjeli narudžbu, pa te za par dana nazove netko iz njihovog magazina da ti javi kako naručene vune više nema i nude nešto u zamjenu, usput te obavijeste da će paket poslati možda tog popodneva ako stignu, a ako ne, onda sutra ili prekosutra ... i "ne, ne znaju kada bi mogao biti u Rimu". 


U međuvremenu, da ne čekam besposlena, započela sam i dovršila vrlo jednostavan i efektan šal, Saroyan, model Liz Abinante. Za svega 3 večeri, 2.5 štrenice vune preostale od jednog džempera, pretvorile su se u 1.5 metar šala.
Od vune koja je preostala nakon haljine za Giorgiu uspjela sam isplesti i jednu kapicu.
Mom svekru vječito je hladno, a kako siromah na glavi nema više niti jedne vlasi kose, žali se da ga i glava zebe. Noću također mora imati pokrivenu glavu i kako mu noću ne bi bilo hladno napravila sam mu jednu mekanu kapicu za spavanje u dvije boje, bez šavova. Model Tychus idealan je za vježbanje pletenja skraćenih redova.
Danas poslijepodne konačno je stigla i naručena vuna. Za one koji su pomislili da sam radi naručene količine (čak nije sva vuna na slici), postala stasher, odmah razočaranje. Vuna nije sva za mene, prijateljice s Ravelryja u Rimu su naručile nešto vune kada sam već nudila (poštarina me jednako košta bez obzira na težinu paketa). Za mene je ovaj krasni paket 100% devine dlake u prirodnoj boji.

 
napisala Roman Tales, 07:44 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
22. siječnja 2011.
Maxi pull br. 2

Prvi "Denny Rose" pulover radila sam prema slici iz kataloga za ovu sezonu i na osnovi opletenog probnog uzorka. No, kada sam stigla do dijela kada je trebalo montirati rukave i sve dalje nastaviti plesti u krug, unatoč računanju i mjerama koje sam imala, počela me mučiti sumnja koliko će dobro pristajati i mogu li se pouzdati samo u računanje i mjere, bez i jedne jedine probe?

Srećom, moja mlada susjeda, studentica druge godine medicine, identične je građe kao i mlada enologinja koja je haljinu trebala dobiti na poklon za rođendan. Giorgia mi je dva puta vrlo rado probala haljinu i time mi olakšala pletenje do kraja, barem se više nisam mučila pitanjem hoće li pristajati. Nakon zadnje probe odlučila sam  Giorgin entuzijazam i komplimente mom pletivu nagraditi istom haljinom koju je tako nevoljko skinula na zadnjoj probi. Jeste li ikada vidjeli ženu kako se ogledava svjesna da joj nešto lijepo stoji?  Na stranu pohvale izrečene prvoj haljini na kojoj joj se sve dopadalo, od kroja, uzorka, boje i mekoće vune, Giorgia je osoba koja jednostavno zaslužuje imati ono što joj se dopada. Ne samo da je odlična i redovna studentica na studiju koji nije nimalo lagan, već i nekoliko dana u tjednu radi da bi svojima olakšala teret nimalo jeftinog i dugotrajnog studiranja, k tome je izuzetno skromna i pristojna djevojka. Vjerujem da je svjesna svoje vanserijske ljepote, ali izgledu pridaje daleko manje važnosti od većine svojih talijanskih vršnjakinja, njegujući prirodni "voda i sapun" look.


Uglavnom, nakon posljednje probe otišla sam kupiti istu vunu i za nju, ali kako na žalost nije bilo iste nijanse, kupila sam joj  sivo-plavu, znajući da nosi sive čizme i ima nekoliko sivih dolčevita ako poželi obući ispod haljine. Mislila sam da će pletenje druge haljine biti daleko jednostavnije, ali uspjela sam si sama iskomplicirati život. Na slici se vidi oznaka žutom vunom do koje sam morala oporiti, ne zato što sam pogriješila u pletenju, već zato što sam u trenutku rastresenosti, na krivoj strani, odrezala nit do samog čvora u spoju, prije nego sam istu nit "sakrila" u pletivu, umjesto one koja je već bila sakrivena. Nisam mogla riskirati da se pri prvom nošenju čvor odčvori i u pletivu nastane rupa, tako da mi nije preostalo drugo nego oporiti. Inače, ne volim vezati niti u čvor kad mijenjam klupko, uvijek radije koristim metodu filcanja niti Na prvoj haljini rađenoj smeđom vunom niti sam filcala bez imalo problema, na ovoj sivoj boji niti se nikako nisu htjele spojiti. Pojma nemam zašto, riječ je o istoj vuni, samo različite boje, tako da sam bila prisiljena čvorovima vezati niti novog klupka.


Jutros sam haljinu odnijela Giorgi na poklon. Osmijeh nija skidala s lica ... a nisam ni ja gledajući njeno oduševljenje.

 
napisala Roman Tales, 07:44 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
17. siječnja 2011.
Pesto Genovese day

Milijuni (uglavnom) žena svakodnevno se muče pitanjem što skuhati obitelji za ručak, a izbor je to teži što su veća ograničenja, bilo da su ekonomske prirode ili izbirljivost onih za koje se kuha. Moja zadaća nije toliko naporna, kuhati za dvije osobe vrlo sličnog ukusa je daleko manje naporno nego kuhati za obitelj s djecom, ali unatoč tome, pitanje "što kuhati danas?" si i ja postavljam. Ne i danas. Već nekoliko dana unaprijed znala sam da će danas u tanjuru biti tjestenina s pestom genovese, jedino nisam smjela jutros zaboraviti izvaditi "ciglicu" pesta iz zamrzivača.
Svake godine, jedina zimnica koju pravim je pesto. Počupam sav bosiljak o kojem se u Hrvatskoj tokom ljeta muž brinuo i po povratku krećem u pripremu dragocjenih zaliha koje će nam u zimskom periodu vraćati miris i okus minulog ljeta.

Zašto je toliko važno bilo baš danas pojesti tanjur špageta začinjenih pestom? Današnji dan je virtualna zajednica nekih 900 talijanskih chefova koji rade u 70 zemalja, proglasila Danom pesta genovese, kada će svi pripremati taj, pored majoneze, najpoznatiji hladni umak na svijetu po originalnoj recepturi. Cilj im je promicati originalne talijanske recepte, a inzistiranje na originalnosti je daleko razumljivije kada se zna da su proizvodi talijanske prehrambene industrije najfalsificiraniji na svijetu. I ne samo da se ukrašeni talijanskom zastavom prodaju parmigiano i pecorino proizvedeni u Kini, maslinovo ulje koje ne samo da nije vidjelo Italiju, već niti masline, mozzarelle koje nemaju pravo na to ime jer nisu od mlijeka bufale, razni sirevi koji imaju nekakvu plijesan po sebi i koji imenom aludiraju na gorgonzolu itd., već se i recepti talijanske kuhinje, oni koji čine dio njihove kulinarske tradicije interpretiraju na nove načine. Nema ništa lošega u inovaciji niti u modernoj interpretaciji tradicionalnih recepata, ali problem nastaje kada se pod izvornim imenom, onima koji možda ne znaju kako bi original trebao izgledati, počne prodavati rog pod svijeću. Nakon carbonare, rižota na milanski način i rezanaca s raguom na bolonjski način, talijanski chefovi danas "slave" pesto genovese u svoj njegovoj mirišljavoj jednostavnosti.

Pesto genovese i na našim prostorima postao je vrlo omiljeni umak za tjesteninu, na žalost, njegova jednostavnost neke izgleda uzrujava, pa ga nastoje doraditi. Pored bosiljka za pesto vam trebaju pinoli, ne bademi, niti orasi, niti indijski oraščići! Istina je da su pinoli skupi, ali ne treba vam kilogram, već samo jedna do dvije žlice! Pinoli se nikako ne prže za pesto, tim prženjem na suho, samo se kvari okus pinola i izvlači masnoća iz njih koja je potrebna da bi se dobio kremasti pesto. S češnjakom nikako ne valja pretjerivati, po nekim receptima sam vidjela da neki stavljaju po 3-4 režnja češnjaka, više nego previše. Češnjak ne smije prevladati svojom aromom nad nježnijim bosiljkom. Maslinovo ulje također je mnogima skupo, ali ulja vam treba svega nekoliko žlica (4-5) tako da nema nikakvog opravdanja za upotrebu maslaca ili margarina. Sirevi koji se na kraju dodaju u pesto su 2/3 parmigiano (ili grana) i 1/3 pecorino, po mogućnosti sa Sardinije. Ricotta ili svježi zrnati kravlji sir nemaju što tražiti u pestu genovese.


Đenovežani će za pripremu pesta inzistirati na upotrebi ligurijskog maslinovog ulja i bosiljka iz Prà, sa zapadne obale Genove jer po njima sav ostali bosiljak ukusom podsjeća na mentu. Može biti da su moji okusni pupoljci slabije razvijeni od đenoveških, ali u bosiljku iz moga vrta taj okus mente još nisam osjetila. Bosiljak je osnovni sastojak pesta; peršin, špinat i sličnu zelen upotrijebite na neki drugi način, u pestu genovese nemaju što tražiti.

Za kraj evo i recepta za pesto genovese iz kuharske enciklopedije De Agostini, po kojem već godinama pripremam pesto. Ja nisam iz Genove, tako da, što se mene tiče, slobodno pesto možete miksati, a na svoje oči sam vidjela da i Đenovežani koji su u stanju satima razglabati o kvaliteti bosiljka, isti bez pardona miksaju jer im se isti neda "pestati" drvenim tučkom u mužaru od mramora.
Za maksimalno 400 gr tjestenine:
36 - 40 listova bosiljka, manji režanj češnjaka, malo soli, vrhom žlica pinola, 2 žlice parmigiano, 1 žlica pecorino, 4-5 žlica djevičanskog maslinovog ulja, po mogućnosti mog ... kad mogu Đenovežani, mogu i ja ;-)

 

Sve o pestu genovese ... ako meni ne vjerujete ;-)

 
napisala Roman Tales, 07:45 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
6. siječnja 2011.
Kako pripremiti platno za okvir

Nekoliko osoba me tražilo da napravim tutorial za pripremu vezenog platna za uokvirivanje. Mislila sam najprije napraviti jednu snimku, ali na toj snimci ne bi se vidjelo ništa drugo nego ja kako zabijam čavliće barem pola sata.

Prije nego krenete u kupovinu šperploče na koju ćete montirati platno, potrebno je uzeti preciznu mjeru gotovog rada. Ako okvir ide na sam rub vezene slike, onda na veličinu slike dodajte po 4 mm sa svake strane (u prosjeku unutrašnji rub okvira ima širinu od 5 mm). Ako želite da pored slike bude vidljiv i jedan dio platna, onda sami odlučite koja površina će biti vidljiva i na osnovi toga uzmite mjeru. Šperploče od topole* danas se može nabaviti u svim trgovinama koje nude materijale "uradi sam", ja obično kupujem onu od 3 do 5 mm širine. Što je slika veća uzimam deblju šperploču. U takvim trgovinama nude i uslugu preciznog rezanja na milimetar, pa tu uslugu i redovno koristim.

Kada imate šperploču na koju ćete montirati platno, potrebno je tamnijim ili kontrastnim koncem napraviti vidljivi rub po kojem ćete natezati platno. Tom rubu trebaju biti mjere identične šperploči. Konkretno, na slici s anđelima dimenzije šperploče su uvećane  u odnosu na veličinu veza, tako da sam koncem jemčala (proheftala) na udaljenosti od 6 cm sa svakog ruba veza. Kada koncem obrubite sliku ostaje vam samo pričvrstiti platno na rub iverice. Počnite s jedne strane i utiskujte čavliće sa zaštitnom kapicom u rub iverice , pazeći jedino da linija koju ste napravili koncem prati rub. Preostale tri stranice naizmjenično pričvršćujte i kako budete napredovali tako će se i na platnu gubiti nabori (vidljiv iznad desnog anđela) koji se formiraju kada je samo jedna strana pričvršćena.

Kada je platno čavlićima montirano na ivericu, preostaje samo trajno pričvrstiti platno. Kako ćete to činiti ovisi o veličini platna i materijalu kojim raspolažete. Manje slike na kojima ste ostavili dovolljno platna možete čvrstim koncem vezati na poleđini - na taj način slika se uvijek može razmontirati i iskoristiti za neku drugu namjenu. S većim slikama preostaje vam ili klamericom pričvrstiti platno na poleđini (samo ako je riječ o debljoj iverici! na tanjoj bi metalne kopče provirivale na platno i oštetile ga) ili silikonskim pištoljem lijepiti rub na poleđini. Bez obzira na koju tehniku se odlučili važno je, prije nego uopće krenete s vezom, predvidjeti dovoljnu količinu platna na rubovima. Pogotovo je važno ostaviti dovoljno platna na rubovima ako će nakon uokvirivanja i platno biti vidljivo, dakle na 6 cm vidljivog platna dodajte barem još 5 cm platna. Nakon svega ostaje jedino odabrati okvir koji vam se dopada.

Ispod prethodnog posta postavljeno je pitanje nije li mužu dosadilo rezati okvire. Evo dokaza da nije, još dva moja rada dočekala su svoje okvire u njegovoj izvedbi:

 Uslikala sam bez dobrog dnevnog svjetla i bez stakla koje je kasnije montirano.

 

* ne znam kako pravilno prevesti "compensato di pioppo", kao šperploču ili ivericu, u svakom slučaju radi se o kompozitnoj drvenoj ploči vrlo svijetle boje, rijetkih nepravilnosti i mekanih rubova u koje se mogu pikati čavlići, a opet dovoljno čvrstoj da se ne bi deformirala

 
napisala Roman Tales, 07:48 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker