20. listopada 2011.
Strah od zmija

Ne volim vidjeti zmiju čak ni na slici. Volim dokumentarce skoro svake vrste, ali kada krenu migoljiti zmije na ekranu, osjećaj nelagode je prisutan iako nije identičan susretu uživo. Susrete sa zmijama, obzirom da volim brati šparoge i sakupljati gljive, ponekad ne mogu izbjeći i tada obično obaram europski rekord u trčanju s preprekama. Koliko god zmije ne volim, nisam u kategoriji manijaka koji čim vide zmiju traže i nešto čime će ju zatući. Svjesna sam da su zmije zapravo neagresivne životinje i ako im najaviš svoj dolazak, recimo udaranjem štapa po kamenjaru, sklonit će ti se s puta prije nego ih uopće i stigneš ugledati.  Upravo radi straha s kojim gledam na zmije, izuzetno se divim onima koji lutaju prirodom tražeći najljepše primjerke koje će uslikati. Pratila sam snimke nekoliko entuzijasta koji hodaju sjevernom Italijom u potrazi za najljepšim primjercima poskoka i onda objavljuju slike na svojim stranicama i portalima, ujedno educirajući internaute o pojavnosti te najotrovnije europske zmije. Oduševljava me njihov hobby slikanja zmija u prirodnom staništu, jednako kao i birdwatching, gdje na ptice ciljaju ogromnim fotografskim objektivima, umjesto nišanima pušaka.

Moj strah od zmija je vjerojatno naučeni strah. Imala sam 5 godina kada sam čučeći nad jako velikom "glistom" zvala oca:"Tataaaa, dođi vidi koja velika šarena glista!" Moj otac je bez mnogo razmišljanja granom dotukao veliku, šarenu glistu, nakon što me prije toga uz povike da je to zmija, natjerao u bijeg. Siroti, malo veći sljepić platio je životom moje oduševljenje njegovim izgledom.

Strah od zmija je nekako uvriježen i svima jasan, tako da je ponekad teško razumjeti da se netko odluči za kućnog ljubimca uzeti zmiju. U trgovinama sa životinjama i za životinje redovno se mogu naći i terariji sa zmijama. Na stranu moj osjećaj odbojnosti prema gmizavcima, ne mogu razumjeti želju da se bilo koja životinja izdvaja iz svog prirodnog habitata i zatvara u akvarije, staklenke ili terarije nama na zabavu.  Voljela bih da mi neki vlasnik zmije objasni koji vid interakcije ima sa svojm kućnim ljubimcem? Pogotovo ako je riječ o zmiji koja nije u kategoriji neotrovnih, čak i ako otrov nije smrtonosan. Recimo, ja jako volim kornjače čančare, ali više od svega ju volim vidjeti vani; ispunjavaju me tugom kornjače deformiranih oklopa radi neprirodnih uvjeta života na nečijem balkonu. Onima koji gmizavce vole, sigurno je zadovoljstvo vidjeti zmiju posebnih šara, ali može li to biti dovoljno opravdanje da bi istu zatvorili u terarij?

Većina otrovnica koje su opasne po ljudski rod nalazi se uglavnom vrlo daleko od Europe i do nedavno mislim da su jedino susreti s riđovkama i poskocima predstavljali istinsku opasnost. Bauljanje po makiji u japankama nikome ne bih preporučila, kada već imamo sreću da nemamo mnogo prirodnih neprijatelja u vidu gmizavaca, onda ne treba iskušavati sreću, već se voditi minimumom zdravog razuma.  Nekima na žalost zdrav razum ne može puno pomoći i slučajni fatalni susreti sa zmijama su neizbježni, recimo sirotim beračicama čaja na Cejlonu i indijskom podkontinentu, Kineskinjama koje rade u poljima riže ili recimo sirotim Afrikancima na koje crne mambe padaju s grana ili im mladu kozu pojede udav. Na ovom kraju svijeta, gdje nam je život valjda postao toliko dosadan i ugodan, neki uzbuđenje traže dijeleći životni prostor sa prilično opasnim zmijama. 

Svi vlasnici zmija, redovno će naglasiti kako svojim ljubimcima nikoga ne ugrožavaju, kako jako paze, vode brigu o njima, poštuju životinje itd. No, zamislite situaciju da se jedne tople kolovoške noći, laganim korakom vraćate kući nakon ugodno provedene večeri u nekom od lokala. Pred samim ulaskom u zgradu, kada vam je ključ već u rukama primijetite da nešto gmiže pred ulazom i u užasu shvatite da se radi o 4 metra dugačkoj zmiji! Scena vam ne djeluje uvjerljivo? Desilo se ovoga ljeta u Rimu, u ulici gdje nam je garaža, kad se s balkona na trećem katu oslobodio burmanski albino piton dužine 4 metra, promjera 20 cm i težine od 50 kilograma! Nakon hitne intervencije policije i veterinarske službe piton je odveden, a protiv vlasnice (!) provedena istraga da se vidi na koji način je nabavila inače vrlo skupocjenu i zaštićenu zmiju, te ima li dozvolu za njeno držanje. Vlasnica je inače bila na godišnjem odmoru, a o zmiji su se trebali brinuti prijatelji, koji su se tako fantastično brinuli da je zmija uspjela razbiti terarij i pasti sa balkona  (zmija je nepovrijeđena nakon pada). Da je riječ o izoliranom slučaju, koliko god meni nenormalno bilo držati 50 kila zmije u kući, mogla bih i svrstati ovu epizodu u kategoriju bizarnih slučajeva, ali kada sam krenula čitati o albino pitonima došla sam i do stranica koje nude iste na prodaju, kao i do slučajeva gdje se traže novi udomitelji za zmije koje su narasle prevelike, pa je vlasnicima teško o njima voditi brigu. Ista ovakva zmija, albino piton, prije dvije godine na Floridi je usmrtio dvogodišnju curicu u kolijevci, a slučajevi gdje udavi pojedu dijete na žalost nije nepoznanica na afričkom kontinentu.

Nekako u isto vrijeme, početkom kolovoza, krenula sam tražiti informacije o zmiji bungarus, koju uobičajeno zovu krait. Radi se o jednoj od otrovnijih zmija na svijetu, s izuzetno jakim otrovom, ali srećom, vrlo su rijetki susreti s tom zmijom, uglavnom zato što se radi o noćnom predatoru. Po nekim klasifikacijama radi se o drugoj najotrovnijoj zmiji na svijetu koja ima otrov 15 puta jači od onog kraljevske kobre. Informacije nisam išla tražiti radi iznenadnog interesa za zmije, već ponukana radnjom u romanu J. Pattersona "8th confession" (čije krimiće čitam u jednom dahu i preporučam ako volite žanr). Nakon što sam pronašla slike te zmije i osnovne informacije naletjela sam i na forum zmijoljubaca na kojem sam s užasom došla do spoznaje da i tu zmiju drže po brojnim kućnim terarijima u Europi, a još me više užasnula prepiska na nekim talijanskim stranicama gdje sudionici u raspravi ZNAJU da je držanje te zmije zakonom zabranjeno, kao što je zabranjen i uvoz, ali su spremni putem privatnih poruka razmijeniti nformacije o načinu nabavke.  Jesam li ja jedina kojoj to nije normalno? U zoni gdje te zmije žive, nakon ugriza, vrlo je vjerojatno da će osoba umrijeti od respiratornog zastoja do sat vremena nakon ugriza, pogotovo što ugriz te zmije može proći i naopažen; kao prvo jer je vrlo vjerojano da će do ugriza doći noću kod spavanja i kao drugo nije bolan kao kod nekih drugih vrsta. Kako ta zmija ne živi u Europi, koja je vjerojatnost da će ugriženi dobiti protuotrov u roku od sat vremena?

Treća zmija koja zaslužuje da se o njoj napiše nekoliko riječi je zvečarka ili čegrtuša, koje također nema u Europi, jer joj je prirodni habitat sjevernoamerički kontinent. No, zahvaljujući "zaljubljenicima" u prirodu i ilegalnim uvoznicima egzotičnih životinja, od prije dvije godine zvečarke nastanjuju i borik Castelfusano pored Ostije, u blizini Rima. Taj borik koji je zaštićeni park prirode, svako malo ljeti piromani zapale, a sada im se pridružio i luđak kojem je bilo zabavno u taj park pustiti otrovnicu (ili više njih) ... a možda je i njemu zmija pobjegla? Najprije je tokom ljeta 2009. organizirana potraga za jednom zmijom. Kada je pronađena stanovnici Ostije nisu uspjeli ni odahnuti već su javili o hvatanju i druge. Tokom rane jeseni lani dojavljeni su novi slučajevi i stanovništvo pozvano na krajnji oprez u šetnji tim borikom. Ista situacija se ponovila i ove godine kada su krajem rujna ponovno dojavili prisutnost zvečarki, a cijeli borik je oblijepljen upozorenjima o mogućoj opasnosti. Kako su zvečarke izgleda nastanile taj park prirode, agenti državne službe za zaštitu šuma upozoravaju na potrebu da se obližnje bolnice za svaki slučaj opskrbe protuotroovom.

 

Moj strah od zmija na stranu, ali nije li krajnje poremećeno držati u kući otrovne zmije i još poremećenije iste pustiti u prirodu na kontinentu koje nije njihovo prirodno stanište? Možda stanovnici Indije ili Pakistana znaju da im se noću u kuću može ušuljati krait, pa se shodno tome i ponašaju. Stanovnici Texasa znaju gdje zvečarke mogu ići tražiti sklonište, pa ako imaju pameti ta mjesta izbjegavaju, a kada pameti nemaju, onda s njima plešu da dokažu snagu vjere. Afrikanci znaju da moraju kontrolirati i grane drveća prije nego odluče sjesti u hladovinu jer mambe ponekad izgube ravnotežu i padaju. U nazovi modernom svijetu, bitnije je izgleda znati kakve kućne ljubimce voli susjed i za svaki slučaj naučiti i kako izgledaju neke egzotične otrovne zmije. U ovoj posvemašnjoj modernoj obijesti u kojoj smo se udaljili od prirode toliko da ne znamo razliku između hrasta i bukve, prirodu smo počeli voljeti zatvarajući ju u krletke, kaveze i terarije. Ono što me plaši, daleko više od pogleda na zmiju, su ljudi koje nije briga za druge ljude. Danas me brinu zvečarke u Ostiji, hoću li sutra brinuti jer se neki luđak domislio pustiti Hydrophis belcheri u Jadransko more?

 
napisala Roman Tales, 16:30 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker