8. prosinca 2011.
Magični broj 11

Čekala sam naručeni cappuccino s novinama u rukama kada mi je 11. studenog pažnju zaokupio članak koji je najavljivao neobično vjenčanje tog dana u Riminiju u gradskoj vijećnici, točno u 11 sati. Budući supružnici koji vjeruju u magiju brojeva odlučili su okruniti svoju vezu, u kojoj su već i djecu imali, brakom točno na dan 11.11. '11. u 11 sati u prisustvu samo 11 uzvanika, odjeveni u crno, boju koju su morali nositi i svi uzvanici, a crno je dominiralo i na svemu ostalom, od dekoracije dvorane do svadbene torte. Mladenci koji su inspiraciju pronašli u kabali definitivno su išli protiv struje; uobičajenoj bijeloj suprotstavili su gotičku crnu, na vjenčanje su čak htjeli stići ukrašenim pogrebnim kolima s crnim konjima, a kao dan vjenčanja odabrali su petak, unatoč izreci uobičajenoj u Italiji "ne di venere ne di marte, non si sposa e non si parte nè si dà inizio all'arte " (ni utorkom ni petkom nema vjenčanja niti polazaka, niti se započinje s novim poslom).

Taman sam preko naočala htjela ispričati mužu koji je sjeo pored mene s naručenim cappuccinom, pročitani članak, ali nisam mogla do riječi jer je odmah krenuo u priču o "onom, tamo za šankom". Dok je čekao slušao je razgovor koji je vlasnik bara vodio s "onim tamo, koji ima pitona u kući".  "Vlasnik poznaje jednog čiji poznanik također ima pitona i taj piton plazi slobodno po kući", žurio mi se ispričati što je čuo, mješajući svoj cappuccino, "sve dok jednog jutra nije primijetio da je piton ispružen pored njega na krevetu".
"Ma, daj", velim ja "nemoj mi reći da se htio maziti".
"Kada se ponovilo i sljedeće jutro nazvao je veterinara i ispričao mu o tom neobičnom ponašanju, jer uvijek ga je nalazio sklupčanog u fotelji ili na kauču"
"Stvarno drastična razlika naći ga u krevetu umjesto na kauču", mislila sam, ali nisam mu još uvijek htjela pokvariti priču u kojoj je uživao, prepričavajući na pola glasa.
 "Znaš šta mu je rekao veterinar? ... da ga odmah zatvori u terarij i ne ostavlja noću vani. Znaš zašto?"
"Jer mu uzima mjeru? Da vidi može li ga progutati?", odgovorih preko šalice. 

Još jedna urbana legenda koja se prepričava naokolo, a na koju sam naletjela dok sam tražila informacije o zmijama iz prethodnog posta. Ne znam da li se blago naljutio što sam ga pustila da priča, iako sam znala da je riječ o izmišljotini, ali kada sam mu predložila da krenemo pred gradsku vijećnicu zaželjeti sve najbolje mladencima u crnom odbio je. "Ali ...." pokušala sam ga nagovoriti, ali nije bilo nikakvog ali, plan je bio ići u San Marino i u San Marino smo krenuli. Pokušala sam još par puta prije nego smo definitivno izašli iz RIminija uvjeriti ga da San Marino nije daleko i stignemo i nakon vjenčanja, ali za njega nije bilo diskusije.

O San Marinu kao najstarijoj republici informacije se mogu pronaći na internetu ako nekoga zanima povijest, a Hrvatima je zanimljiv jer je osnivač po legendi Marino koji je bježeći s otoka Raba pred  Dioklecijanovim progonima kršćana utočište našao radeći kao klesar na obroncima Apenina i osnovao manju krćansku zajednicu na Monte Titano. Daleko vjerojatnije je da je do Riminija stigao radi obnove gradskih zidina uništenih u napadima liburnijskih pirata. Što god bila istina, činjenica je da je Marino, kasniji svetac, do Titanove planine stigao s Raba. Kako smo se udaljavali od obale, vrijeme se kvarilo, a kada smo se krenuli penjati prema San Marinu dočekala nas je magla, prekrasna, gusta jesenska magla od koje ne vidiš ni prst pred nosom, kamoli tvrđave na vrhu planine.

Auto smo parkirali i krenuli u šetnju u kojoj smo jedino na udaljenosti od nekih 10 m razaznavali što je pred nama.  No, kako sam ja ostala  uskraćena za doživljaj bacanja crne riže na mladence u crnom, pred panoramskim pogledom tog dana morala sam kroz smijeh reći (inače bih pukla): "Baš dobro da si inzistirao da danas idemo, samo radi ovog pogleda vrijedilo je doći u San Marino". click na sliku da biste uživali u detaljima panorame u punoj rezoluciji


Daleko od toga da je posjeta bila promašaj, dapače, grad obavijen maglom imao je posebno mističnu notu, potencirao se srednjevjekovni ugođaj uskih uličica na kojima skoro da nije bilo žive duše. Gradski muzej bio je ugodno utočište nakon hladnjikavog i vlažnog ugođaja vani, iako među eksponatima nije bilo ničega što bi izazivalo posebno oduševljenje, osim možda ovog prekrasnog ostrogotskog nakita nađenog u grobnicama na teritoriju Republike. Prva crkva u koju smo ušli bila je franjevačka crkva Sv.Kvirina, a neizbježno je bilo i razgledavanje bazilike posvećene San Marinu. No, nakon cjelodnevne magle koja se, kako je rekao moj muž kroz smijeh, njemu u inat ne samo nije htjela razići nego je postajala sve gušća, na kraju smo odlučili sjesti u restoran prepun gladnih turista iz organiziranih grupa. Kada nam je konobar ponudio stol uz prozor  ispričavajući se radi magle "jer inače puca prekrasan pogled" okrenuli smo sve na zezanciju i prihvatili maglu kao kaznu što ne vjerujemo u mističnu snagu kabale i broja 11.

 

 
napisala Roman Tales, 20:30 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker