7. siječnja 2012.
Jednostavni brojač redova

Za dobro praćenje uzorka kod ručnog pletenja ponekad je neophodno voditi brigu o opletenom broju redova. U tu svrhu napravljeni su i uspješno se prodaju mehanički i u zadnje vrijeme  digitalni brojači redova (na ovoj wiki stranici prikazani su svi mogući oblici brojača redova). Funkcioniraju po krajnje jednostavnom principu, nataknu se ili objese na iglu i pri novom redu brojčanik se pomakne na sljedeći veći broj. Kod digitalnih brojača, dovoljno je pritisnuti na tipku da se na displeju pojavi veći ili manji broj (u slučaju paranja redova).

Koliko god se mnogima brojači redova činili revolucionarnim pomagalom, ja odbijam trošiti novce na njih jer ih smatram nepraktičnima, u rangu napršnjaka za pletenje s nitima različitih boja. Definitivno nije riječ o škrtosti, jer za kvalitetne igle nikada nisam žalila trošiti novac, niti ti brojači nešto posebno puno koštaju.

Osnovna zamjerka brojačima redova je što su nespretni i za brojanje redova moraš prekinuti proces pletenja da bi okrenuo brojčanik na sljedeći broj. Uobičajeno je to učiniti na početku reda i sasvim sigurno pri pletenju prvih redova nitko neće zaboraviti okrenuti brojčanik, bez obzira drže li ga na igli ili su (horor nad hororima)  isti objesili oko vrata ili zakačili negdje na sebi poput broša. No, što kada pletete neki monotoni uzorak koji vam dozvoljava da mislima odlutate? Ili pletete dok gledate neki film? Više nego stopostotno sam uvjerena da prije ili kasnije taj brojač zaborave okrenuti i onda na pola reda krene preispitivanje jesu li ili nisu  okrenuli brojčanik? Otprilike kao kada na papir olovkom stavljate crtice (4 vertikalne s petom horizontalnom) kada opletete red, pa nakon nekog vremena zaboravite jeste li ili niste označili trenutačni red kao opleten ili ne. Varijanta po kojoj se brojač redova objesi poput markera na iglu jednako mi je antipatična. Već mi ionako po iglama vise različiti markeri kojima označavam početak ili kraj uzorka, označavam očice na kojima provodim strukiranje, očice koje su početak i kraj prednjice ako pletem u krug i najmanje mi još treba brojač redova.

Unatoč negativnom stavu prema brojačima redova, redove ipak brojim; pored sve muke s računanjem i krojenjem itekako vodim brigu o točnom broju redova. Ideja o ekonomičnom i jednostavnom brojaču redova na žalost nije moja. Amerikanka Fran je na svom blogu pokazala kako napraviti vrlo jednostavan brojač redova s kojim nikada nećete pogriješiti. Otkako sam naišla na njen krajnje jednostavan brojač redovno ga koristim pri pletenju i ne pada mi na pamet bilo kakav brojač kupovati. Dovoljno je da s nekih 20 cm konca ili vune vežete čvorove na jednoj debljoj igli ili dvije tanje; nakon zavezanog čvora, sljedeći vežite s druge strane igala i naizmjenično ponavljajte dok ne napravite 10 takvih čvorova. S ovih 10 omčica jednostavno brojite redove tako da na svakom novom redu preselite lančić s lijeve na desnu iglu u jednu omču niže. Na kraju gdje su ostali repići bit će vam 10.red. Važno je jedino da lančić postavite nekih 5-10 očica od rubne očice tako da svaki put budete "prisiljeni" premjestiti lančić bodući iglom u novu omčicu lančića. Kako svako pletivo uglavnom ima daleko više redova od 10 omčica lančića potreban vam je još jedan takav, poželjno u drugoj boji kojim ćete brojati desetice. Prvi lančić kojim brojite svaki pojedini red selit ćete iz omčice u omčicu dok lančić kojim brojite desetice samo selite s igle na iglu dok ne izbrojite svih 10 redova, tek nakon toga bodete u sljedeću omčicu desetica. Uz samo dva ovakva lančića sa 10 omčica bez problema brojite do 100 redova. Nakon toga jednostavno krenite ispočetka.
  Ovakav brojač redova dobro može poslužiti čak i ako vam broj ukupnih redova vašeg pletiva nije niti najmanje bitan, ali radite neki komplicirani aran uzorak s pletenicama različite veličine koje se križaju na različitom broju redova. Dovoljno je da postavite ovakve lančiće ispred svake pletenice i bez mnogo muke znat ćete kada treba pojedinu pletenicu okrenuti.

 
napisala Roman Tales, 06:55 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
3. siječnja 2012.
Teotihuacan

Prva izložba koju sam razgledala u siječnju prošle godine,  bila je posvećena Teotihuacanu, gradu kojeg danas definiraju kao najvjerojatnije multietnički i koji je utjecao na kasnije kulture Maya i Asteka. Skoro sam zaboravila na tu izložbu i teško da bih o njoj pisala da na prvi dan ove godine, umjesto bečkog koncerta, nisam odgledala jedan dokumentarac posvećen Astecima i da konačno nismo stigli do posljednje godine majanskog kalendara.

Eksponati predstavljeni u Rimu stigli su iz Arheološkog muzeja grada Meksika i Muzeja Anahuacalli. Koliko god voljela povijest i koliko god sam s entuzijazmom otišla na tu izložbu toliko me obilazak ostavio u nekom čudnom stanju nelagode. Uglavnom radi nevjerojatnog proljevanja krvi, žrtvovanja, prijetećih figura i skulptura, čak i svakodnevni uporabni predmeti nisu djelovali niti malo svakodnevno i uporabno, ako si naravno ne mislite praviti rupe u glavi da vlastitom krvi pridonesete žrtvu bogovima.

Teotihuacan je bio grad nekih 50-tak kilometara od današnjeg Meksika s kulturom koja je vrhunac dosegnula nekih 1000 godina prije Asteka, od 2. do 6. stoljeća A.D.  Danas je ova kultura najpoznatija po dvije piramide, posvećene Suncu i Mjesecu. Teotihuacani su prakticirali ljudske žrtve, vidljivo po nekim od izloženih figura od gline, pa su se svećenici presvlačili kožom skinutom s neprijatelja u ceremonijama. Sve u svemu, jedna od rijetkih izložbi nakon koje nisam imala niti najmanju želju napraviti još jedan krug, već sam odahnula po završetku i bez osvrtanja izašla van.

I tako, dok sam gledala dokumentarac i po ne znam koji put priče o prinošenju ljudskih žrtava, u pauzama reklama prebacivala preko različitih programa na kojima su uglavnom davali astrološka predviđanja po pojedinim znakovima, krv u žilama zaledila mi je vijest s teleteksta da su u Indiji djevojčici izvadili jetru kao žrtvu bogovima za dobru žetvu. Lalita Tati, sedmogodišnje dijete, oteto dok se vraćala kući nakon što je kod prijatelja gledala televiziju, pala je kao žrtva neznanja, zatucanosti, fanatizma koji plodno tlo nalazi kod nepismene sirotinje ... 2000 godina nakon Teotihuacana!

 
napisala Roman Tales, 19:30 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker