1. ožujka 2012.
Posljedice snijega

Uz visoke temperature zadnjih dana, teško je povjerovati da smo samo prije 2 tjedna imali priliku gledati kako gusti snijeg u samo par sati pokriva Rim.

Kažu da su turisti uživali u pogledu na snijegom pokrivene starine, pogotovo u šetnji pored foruma prema Colosseumu, na obroncima Circo Massimo improvizirali su sanjkalište, a u mom kvartu su se, prve snježne subote, skoro tukli za kruh u najbližem Carrefour supermarketu, jedinog do kojeg se moglo pješice, pošto je gradonačelnik zabranio kretanje osobnim vozilima. Kako je i gradski promet bio u zastoju, nisam imala prilike otići do centra i poput turista uživati u snijegu na gradskim ulicama, a pošto je organizacija i služba čišćenja apsolutno zakazala (još jedna talijanska priča o prebacivanju odgovornosti i beskrajnih debata tko je taj višestruko najavljeni snijeg trebao čistiti) nisam htjela riskirati lomove uslijed pada. Problemi u Rimu uglavnom su bili problemi vezani uz saobraćaj; bez ralica i zimske službe, nisu čišćene niti najvažnije prometnice, a kamoli sporedne ulice i uličice, niti je sol za posipanje ulica naručena na vrijeme. Uz najbolju volju, stanari po zgradama nisu bili u stanju očistiti prilaze i prolaze, jer tko od nas ima lopatu u stanu, u gradu gdje je prosječna zimska temperatura oko 13°  C?!

No, dok smo mi u Rimu, tokom vikenda, uglavnom iz toploga, gledali na ulice pokrivene snijegom, neuobičajeni mir bez prometa na cestama, skoro uznemirujuće tišine, uz tek rijetke prolaznike i zaigranu djecu na obližnjem travnjaku koja su krenula u izradu snjegovića (ne znaju kako se formiraju kugle snijega!), u rimskoj provinciji nije bilo nimalo idilično. Na samo 50 km od grada roditelji moga muža 5 dana su bili odsječeni od svijeta, najprije bez struje, a time i bez grijanja (jer centralno grijanje na plin ne radi bez pumpe koja je na struju), nakon dva dana i bez vode, na kraju i bez telefona.  Kada smo se konačno uspjeli probiti do njih,  odmah po silasku s autoceste, dočekala nas je apokaliptična scena brojnih slomljenih stabala, zapuha snijega visine od jednog metra, provincijskih cesti samo polovično raščišćenih, tako da smo nebrojeno puta morali stati i čekati na prolaz.
Nakon prvog hladnog vala, uslijedio je drugi, snijeg je ponovno počeo padati, a da se onaj prvi nije ni otopio. Koliko je snijega palo dovoljno govori da i danas, nakon dva tjedana od zadnjeg snijega i s proljetnim temperaturama, još uvijek ima zona u kojima se snijeg održava i ne topi. Već pogled na sva ona slomljena stabla uz cestu, na mjesni park u kojem niti jedno stablo nije ostalo čitavo, na maslinike slomljenih maslina koje su pucale pod teretom snijega, nije obećavao ništa dobro niti u našem masliniku. Tješili smo se činjenicom da su naše masline uvijek obrezivane, prozračnih krošnji, k tome su stara stabla, debelih grana ...  tješili smo se dok nismo konačno otišli procijeniti štetu.

Bez riječi smo hodali među maslinama tražeći pogledom mjesto s kojeg se odlomila grana, istovremeno nalazeći u krošnji još lomova i napuknuća. Niti jedno stablo nije ostalo čitavo, bez oštećenja. Na nekom je šteta veća, na nekom manja, ali sva su osjetila ovogodišnji snijeg. Stablo naranče, s kojeg smo u siječnju pobrali dvije kašete sočnih naranči, prekrasno mirisne kore, dočekalo nas je ranjeno, prepolovljene krošnje s malo nade u oporavak. Znam za onu izreku  da je maslina poput majke, čak i kada ju godinama zanemaruješ ona ti uzvraća plodovima, ali ove naše nisu bile zanemarivane, o njima se vodila briga, a nastradale su jednako kao i one ostavljene i zaboravljene. Nije nam preostalo drugo nego uključiti motornu pilu, odpilati sve te batrljke s naših ranjenica, spaliti i nadati se da će im nadolazeće proljeće pomoći zaliječiti te prisilne rezove.

Ovogodišnji siječanj i hladna veljača, začinjeni nekim nepredviđenim i jednako tako očekivanim problemima, učinili su da se moj uobičajeni zimski blues produži preko svake mjere. Borila sam se protiv njega na sve načine, uključujući pet pročitanih knjiga, svega dvije opletene kapice i na kraju odluka da se ponovno pokušam bojom boriti protiv sivila koje me počelo okruživati. Platno i konce odavno sam kupila, čak i letvica za okvir čeka u garaži. Nakon pripremnih radnji, precrtavanja uzorka i natezanja platna na radni okvir, započela sam s posljednjom od 3 long stitch slike iz serije. Kako moja slika neće biti rađena DMC Colbert vunom prilagodila sam originalne boje sa sheme bojama DMC pamučnog konca.

 
napisala Roman Tales, 21:00 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker