29. travnja 2012.
Bakini kvadratići / Granny square

Unatoč podijeljenim osjećajima, kada sam u prilici pogledam "Vodič do stila" u kojem Tim Gunn daje savjete za stilsku preobrazbu kandidatkinja. S jedne strane mi se ne dopada reality format kao takav, gdje su kandidati unaprijed osuđeni na kritike (na granici ponižavanja) radi stila (inače ih ne bi vrijedilo preobražavati da sami znaju urediti najbolje moguće vlastitu pojavnost), dok s druge strane volim konačni rezultat, kada pokažu da malo šminke, promjena frizure i garderobe može značajno uljepšati osobu kakve smo i same u većini slučajeva.  Općenito, ako se izuzmu uzvici oduševljenja na kraju, sva ona "wow" i "oh my god", ganutost do suza, kao da joj u najmanju ruku uručuju Nobel za medicinu, emisije tog tipa su idealni dokaz koliku promjenu može izazvati profesionalno našminkano lice i jednako tako uređena kosa. Najveća vrijednost, po meni,  je ipak u savjetima što i kako kupiti da bismo odjećom istaknuli ono najbolje i sakrili nedostatke kojih svi imamo, u većoj ili manjoj mjeri ...

No, nije mi namjera pisati o emisiji kao takvoj, povod za post je nešto viđeno u jednoj od epizoda. Na početku, kada pregledavaju garderobni ormar kandidatkinje, Tim Gunn i njegova pomoćnica, s izrazom nevjerojatnog gađenja, na hrpu za bacanje su bacili i pončo koji je žena sama za sebe isheklala u stilu "granny squarea" ili bakinih kvadratića (sigurno ste imali priliku vidjeti pokrivače i jastuke rađene tom tehnikom). Iako je njezin pončo bio daleko manje šarene kombinacije od recimo ovog vintage primjerka, nisu štedili uvreda na njegov račun, unatoč tome što su znali da ga je ona sama isheklala. I dok je ženi očigledno bilo neugodno što se njen rad baca kao dokaz vrhunskog neukusa u odijevanju, rado bih bila postavila pitanje Timu i njegovoj suradnici: misle li da je ona zaista sama došla na ideju da si hekla takav pončo ili ga je vidjela negdje u nekom časopisu, na nasmijanoj manekenki uz popratni tekst koji navodi prednosti, zabavu u izradi, cool izgled u njemu isl.?

Ne bih trošila riječi na spomenutu epizodu da mi neki dan u mailbox nije stigao Vogueov redovni newsletter s punom stranicom odjeće skrpane od, ni manje ni više, nego upravo bakinih kvadratića! Da sam Tim Gunn vjerojatno bi mi prokrvarile oči od tolikog "neukusa", ali kako nisam, dobro sam se zagledala u te modele. I sada se ja pitam: ako su ti bakini kvadratići toliko neukusni, toliko van mode i toliko ružni da ih Tim Gunn jedva štapom hoće taknuti kada dijeli modne savjete običnim smrtnicama, kome i čemu ih uvrštavaju u modne časopise? Da se razumijemo, prema bakinim kvadratićima sam totalno indiferentna, nemam ništa protiv njih, niti mi se nešto posebno dopadaju - uglavnom zato što me asociraju na pokrivače heklane od sintetike jednako tako umjetnih i neprirodnih boja, ali me čudi da svako malo neki dizajner "izleti" na modnu pistu s tim kvadratićima, na radost svih heklerica svijeta , samo da bi na kraju bile ismijavane radi lošeg modnog izbora. Kada jedna Cate Blanchett obuče haljinu od bakinih kvadratića onda je to retro fashion, nikako poziv da i vaši bakini kvadratići izađu na ulice, vaši nisu dovoljno šik za javnost, taman i da su jednako ružni kao ti na njenoj haljini.  Kada su u House of Holland lani izbacili na tržište print materijale s uzorkom bakinih kvadratića na prvi pogled sam mislila da je riječ o heklanim haljinama i bluzama. Uz cijenu od 300 dolara za jednu bluzu, jasno vam ja da vaši bakini kvadratići nisu ista liga, ne?

Srećom pa nemam namjeru heklati bakine kvadratiće, jednostavno me ne veseli takav vid hekleraja, ali da ih volim heklati definitivno bih bila zbunjena - bakini kvadratići su moderni, retro moderni, vintage moderni ili jednostavno neukusni i preporučljivo ih je izbjegavati? U Vogue izdanjima preporučaju sljedeće: u francuskom žurnalu u ovoj verziji u engleskom časopisu u ovoj a nabavite li flower loom za izradu vunenih cvjetića umjesto bakinih kvadratića, dobit ćete hippy chic, od kojeg autorica ne odustaje niti 40 godina nakon što je hippy cvijeće uvenulo
Bilo kako bilo, moja odluka je da ne heklam bakine kvadratiće, a vama ih preporučam samo ako ste savršene građe, toliko savršene da i u jutenoj vreći dobro izgledate ... u svim ostalim slučajevima preskočite ove modele, bez obzira što urednici Voguea napisali ... ionako im ponestaje ideja, pa svako malo prelistavaju stare brojeve u potrazi na nečim što će proglasiti vintage chicom.
 

 
napisala Roman Tales, 20:30 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
20. travnja 2012.
Što s Oxidijom?

... pitanje je koje me mučilo skoro godinu dana.

Svake godine kada idemo na sajam vina u Veronu, kako je u to vrijeme nemoguće naći smještaj, ne samo u gradu, već ni u bližoj i daljoj okolici, mi uobičajeno boravimo u Padovi. Od Padove do Verone nije nikakav problem putovati vlakom, a po gradu ionako imaju organizirane autobuse za sajam, uz zabranu prometovanja osobnim vozilima.  Lanjsku posjetu sajmu iskoristila sam i za posjetu tvorničkoj trgovini ISPE u neporednoj blizini Padove. Pored vune koju sam kupila za sebe, po izričitoj želji mlade magistrice enologije i preciznog vinogradarstva, kupila sam i Oxidiju, 100% merino vunu boje čokolade za još jedan model iz lanjskog zimskog kataloga "Danny Rose" koji joj se dopao. Po trgovinama sam proučavala slične modele i uglavnom ostajala razočarana što nisu bili "double-faced", a pletenice s krive strane nisu ništa drugo nego kvrgave nakupine krivih očica. Nije mi bio nikakav problem isplesti pletenicu koja će biti identična s prave i krive strane, koliko sam htjela izbjeći bezličnu formu koju takvi modeli imaju.  Konačno sam početkom godine donijela odluku da se uhvatim u koštac s tom vunom i nakon opletenog probnog uzorka ponovno sve ostavila  dok ne odlučim kako dalje. Problem je što jednostavno ne volim plesti ono što nije moj izbor, nekako me previše podsjeća na period "mršavih krava" kada sam plela za novac i kada mi se to toliko zamjerilo da godinama poslije nisam htjela primiti igle u ruke. Problem mi je bila i vuna, radi boje i radi debljine; niti volim takvu smeđu boju, niti sam ikada voljela raditi s debelim nitima na debelim iglama (o iglama nekom drugom prilikom). No, vunu sam kupila, kopiju modela iz kataloga sam obećala i rješenje sam konačno pronašla na Ravelryju. Istog trenutka kada sam došla do modela "opposite pole" mlade kreatorice J. Locatelli kreditna kartica je bila u upotrebi.


Loše vrijeme za blagdane, ako i nije bilo pogodno za boravak vani, ispalo je idealno za pletenje, tako da sam relativno brzo stigla do  rukava i porazne činjenice da mi nedostaje vune. Uslijedilo je panično telefoniranje u Padovu, gdje su srećom imali na raspolaganju nekoliko štrenica tražene vune i ljubazno ih stavili sa strane do našeg povratka u Italiju. Da bih izbjegla vidljivi prijelaz na nove štrenice koje nisu bile iste serije kao one kupljene lani,  tehnikom filcanja spojeva spajala sam staru vunu s novom (sa stare vune sam odrezala oko 4 metra, na rez spojila novu vunu, odsjekla nakon jednog metra i spojila ponovno staru vunu, nakon još jednog metra ponovno sjekla i spojila novu vunu itd.)


Kardigan je neki dan dovršen, ali tek s naručenom kopčom bit će u potpunosti spreman za nošenje.
 

 
napisala Roman Tales, 22:30 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker