25. svibnja 2012.
Crna stola

Kako u zadnje vrijeme pletem isključivo po kroju, pomislila sam da bi bila dobra ideja oplesti nešto bez mnogo razmišljanja, nešto gdje nema krojenja, računanja, mjerenja ... Prijateljici u San Franciscu rođendan je bio polovicom svibnja, pa sam pred Uskrs u Zagrebu kupila paket crnog konca Mirabela s namjerom da joj ispletem jednu stolu. Njezin suprug je u mailu najavio da će ovog ljeta najvjerojatnije na Hawaje, pa bi joj jedna takva stola mogla dobro doći da ogrne preko ramena kada tokom večeri zahladi. Malu crnu haljinu znam da ima i tako sam krenula plesti prvu čipkanu stolu ikad. Za motiv sam odabrala uzorak pod nazivom rose trellis lace iz knjige Barbare Walker, dok sam za rubnu čipku odabrala jednu iz gomile časopisa koju još uvijek posjedujem.
Pletenje je trajalo duže nego sam planirala, ne samo radi tankih igala od 3.25 mm, već uglavnom zato što mi je crna boja konca previše umarala oči, pa na večer nisam mogla plesti koliko bih inače htjela i mogla. Konac me nije posebno oduševio, mjestimično se razdvajao, čvorići unutar klupka su me izluđivali jer se konac ne može ufilcati niti nevidljivo spojiti, pa sam bila prisiljena rezati i nanovo spajati krajeve. No, najveći problem mi se stvorio pred sam kraj, kada sam na opletenu stolu trebala nevidljivim bodom prišiti rubnu čipku, tako da bude identična na oba kraja. Nije mi problem kako prišiti, kada se prišivaju prave očice s pravim očicama to uopće nije problem, ali konac nije stabilan i očice rado bježe s igala, dok ih je nemoguće prišivati i pohvatati ako se kompletno izvuku igle. S vunom je to moguće napraviti, ali s koncem to postaje nemoguća misija. Ne znam kako drugi rješavaju problem tzv. "kitchener stitcha" , ali svi predloženi načini koje sam vidjela na youtubeu su maksimalno baratali s nekoliko očica koje treba prišiti, recimo na vrhu čarape - tako mali broj očica opletenih vunom nije problem spojiti niti iglama niti šivaćom iglom, ali ja sam trebala prišiti 125 očica! Nakon što sam se dobro uzrujala, odlučila sam završiti pletivo s kontrastnim koncem i onda prišivati skidajući jednu po jednu petlju, kao što se na slici vidi.  Na taj način uspjela sam bez većih problema prišiti rubnu čipku.

Sada kada je stola već na putu za Californiju,  ne mogu reći da nisam zadovoljna opletenim, ali nekako sam više očekivala od tog pletenja "bez razmišljanja", nekako sam mislila da će biti relaksirano, zabavno, a zapravo mi je bilo poprilično dosadno. Nedostajala mi je konstrukcija, planiranje kroja, onaj konačni ubod iglom kada tvoje pletivo dobiva formu ... Daleko od toga da šalovi i stole nisu korisni dodatak garderobi, ali mislim da su zahvalni jedino za pletenje na putu ili na pletačkim susretima gdje uz razgovor i sve ono što ti odvlači pažnju nema rizika za neke veće pogreške.
 

 
napisala Roman Tales, 11:30 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
23. svibnja 2012.
Nove igle i jedna kopča

Od svih mailova koje sam ikada zaprimila zahvaljujući blogu, najviše me iznenadio jedan od prije skoro dvije godine. Gospođa koja mi je mail uputila tražila je odobrenje da jedan njezin student koristi moje tekstove o metalnim kružnim iglama jer je trebao napisati seminarski rad upravo na tu temu, koju mu je zadala u okviru kolegija na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Kasnije mi je mailom dostavila seminarski rad svog studenta i mladić je jako lijepo temu obradio, iako ne plete i čisto sumnjam da ga je tema pletaćih igala posebno zanimala, a meni ostaje nada da je barem donekle stekao ideju da napraviti savršene pletaće igle nije jednostavan zadatak kao što možda na prvi pogled izgleda.

Sreća je da danas na tržištu postoji fantastičan izbor pletaćih igala, dostupan svima koji imaju internet priključak i kreditnu karticu. Bez obzira što od igala tražili i kojim načinom pleli, velika je vjerojatnost da ćete čitajući tuđa iskustva pronaći igle koje će vam savršeno odgovarati. Kada sam ponovno krenula češće plesti, a kako sam ostala bez svih svojih igala, suočila sam se s poraznom činjenicom da je u Italiji nemoguća misija pronaći kružne igle, a i kada ih imaju u ponudi radi se o najlošijim Pony iglama. Htjela nehtjela, bila sam prisiljena potražiti u kojoj online trgovini naručiti igle. Vrlo brzo sam napravila popriličnu kolekciju igala različitih proizvođača i ovisno o tome što pletem biram koje igle ću koristiti. No, u cijeloj mojoj kolekciji igala, nisam imala niti jedan par  igala deblji od 5 mm., jer debelom vunom ne volim plesti, a za Oxidiju sam trebala igle br 5.5 i 6. Nakon što sam cijelu Rijeku obišla u potrazi za pletaćim iglama, u očaju sam čak i dugačke htjela kupiti, ali niti njih nije bilo u traženoj veličini, odlučila sam se upustiti u avanturu s jedinim iglama koje su ostale na životu iz moje nekadašnje kolekcije, dural-extra br.6 s kabelom od 120 cm.Od šestice iz jednog Lidlovog kompleta odmah sam odustala jer im je spoj s kabelom nemoguće premostiti

Džemper sam oplela i time dokazala da ne čine igle vještinu već tko ih u rukama drži, ali toliko sam prigovarala i zanovijetala dok sam plela, da mi je i muž iznerviran predlagao da odem kod susjede na internet naručiti igle koje mi trebaju. Ne znam zašto sam se toliko mučila, da li sam se odvikla od igala na kojima prelaz na kabel nije neosjetan, a kabel krut i nepodatan ili je problem bio što očice ne klize lijepo po iglama ili što su igle bile nekako teške u rukama ... ? Činjenica je da sam sama sebi obećala naručiti i igle deblje od petice čim se vratim u Italiju. Da stvar bude gora, kada sam došla do rukava taj kabel od 120 cm, dužine više ngo dovoljne za "magic loop", radi krutosti je učinio pletenje nemogućom misijom. U očaju i želji da dovršim započeto, otišla sam do obližnjeg magazina s vunom, pitala imaju li set od 5 igla od 6 mm i kupila ponuđeni horor od igala za 3 euro (ne vrijede niti toliko centi). Igle su već nove bile oguljene, a vrhovi su im ovako izgrebani pod normalno, nije riječ o proizvodu s greškom, već je to upravo takav nesavršeni finalni proizvod. Nakon što sam mazohistički dokazala da i s najlošijim mogućim iglama znam i mogu plesti, uz pomoć ChiaoGoo grupe na Ravelryju sam našla online trgovinu koja  igle nudi po dobroj cijeni i ne naplaćuje poštarinu za narudžbe veće od 29 US $. Iskreno ih preporučam, obzirom na cijenu i kvalitetu usluge, jedina mana je što je pošiljka putovala 3 tjedna, pa ako vam je hitno, iste igle možete naručiti i u njemačkoj online trgovini gdje sam prije par godina kupila prve chiaogoo igle. Cijena je povoljna, a iako će vam naplatiti poštarinu skinut će vam porez ako živite u zemlji izvan EU.
Pored igala od moso bamusa, koje su moj apsolutni favorit u kategoriji drvenih igala, je i par igala od inoxa s crvenim kabelom (od inoxa presvučenog najlonom). Kabel je čvrst, ali istovremeno podatan, a igle imaju "lakat" prije prelaza na kabel koji je neosjetan i savršen. Pokušavam se opredijeliti koje su mi igle draže, inox ChiaoGoo ili inox HiyaHiya, ali s oba tipa u standardnoj verziji (ne lace) jednako se dobro osjećam. Oba proizvođača nude i lace verziju svojih igala gdje su vrhovi nešto duži i oštriji, kako vele, pogodniju za pletenje čipke i rupičastih uzoraka. Oštri vrhovi nisu za mene, moj način pletenja je takav da mi oštri vrhovi smetaju i to je jedan od osnovnih razloga zašto ne volim KnitPiks ili KnitPro igle. Koliko god njihov kabel bio mekan, igle su im previše zašiljene, konkretno mislim na sam vršak igle koji me doslovno ubada u prst kada ga povremeno pletući dotaknem. I Addi igle imam u turbo verziji, ne lace, a mana im je da jednako kao i KnitPro s vremenom gube sjaj. S KnitPro sam oplela jednu vestu i  igle su već tamnije, dok su Addi koje sam daleko češće koristila u boljem stanju. Prednost im je svakako cijena ako kupujete interchangable setove, ali koliko koštaju pojedinačni vrhovi i dodatni kabeli, inox igle su daleko jeftinija i kvalitetnija varijanta. Naravno, prije svega se trebate osloboditi predrasude da je sve napravljeno u Kini šrot i  loše kvalitete. Kontaktirajući s moderatoricom kineske grupe na Ravelryju doznala sam da ona ni Hiyahiya ni ChiaoGoo ne uspijeva nabaviti, iako se oba tipa proizvode u Šangaju, cjelokupna proizvodnja završava na zapadnom tržištu. Oba branda inox igala imaju i svoje grupe na Ravelryju, pa nije na odmet pročitati i iskustva njihovih članova prije eventualne kupovine, činjenica je da smo svi koji smo isprobali bilo jedne bilo druge, masovno krenuli nabavljati sve brojeve.


Do sada sam imala više traumatska nego pozitivna iskustva s talijanskim poštama, od pošiljki koje nikada nisu stigle do mene, do pošiljki koje su mi spašene zahvaljujući susjedima koji su ih pospremili našavši ih pred zgradom. Kako je prošlo više od mjesec dana otkako sam naručila kopču za Opposite pole džemper, počela sam se miriti sa sudbinom još jedne nestale pošiljke. Srećom, jučer je ipak stigao paketić i unutar njega prekrasna kopča od palisandrovine, uživo još ljepša nego na slici online trgovine. Zatreba li vam kakva kopča za šal, bez obzira od kojeg materijala, svakako vam preporučam da najprije pogledate ima li nešto za vas na stranicama Shawl pin store


 

 
napisala Roman Tales, 22:00 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
4. svibnja 2012.
Par crtica o modnim prijedlozima

Na osnovi komentara iz donjega posta, shvatila sam da  je potrebno obraditi i temu odabira modela iz časopisa. Naime, Tim Gunn je u svojoj reakciji bio neugodan jedino u načinu na koji je komentirao spomenuti pončo od bakinih kvadratića, ali na žalost, čovjek je bio u pravu. Ponekad, u želji da opravdam i vlastitu sklonost prema ručno pletenoj garderobi (općenito svoj garderobi izrađenoj u kućnoj radinosti, bez obzira na tehniku), ne želim negativno ocjenjivati nečiji rad. No, za ovo što imam za reći trebaju mi upravo negativni primjeri, pletenina koja nije savršena i koja ne pristaje kako treba, barem ne po današnjim standardima. Zato, da nikoga ne uvrijedim (na žalost, vrećasto pletivo idalje prevladava među ručnim pletivom), evo nekoliko od mojih džempera rađenih do 1990 godine. Svi su rađeni po modelima iz časopisa i iako su neki od uzoraka dovoljno komplicirani da pokažu moju sposobnost baratanja očicama u punom sjaju, teško mi se odlučiti koji mi lošije pristaje. U svoju obranu mogu reći jedino da su po časopisima modeli bili upravo takvi, vrećasti i s kompliciranim uzorcima, eventualno s djelomično krojenim rukavima ( gotovo svi su s krojenim rukavima, ali tada su rukavi bilo toliko bogati da se to jedva i vidi). Na stranu krojenje kojeg nije bilo, ali teško da mogu reći da sam modele dobro odabrala - logika kojom sam se u to vrijeme vodila bila je što kompliciranija mustra koju mi neće biti dosadno plesti. U odnosu na te uzorke, ovo što danas pletem spada u kategoriju minimalizma.
 

Kada sam prije nekih 6 godina ponovno uzela igle u ruke nakon višegodišnje pauze u kojoj nisam ništa za sebe plela, osim aran džempera za svog muža, od velike pomoći mi je bio Ravelry i nova izdanja knjiga i časopisa koje sam počela nabavljati i proučavati. Najvažnija prekretnica bila je kada sam shvatila da pletenju nije osnovna zadaća svijetu pokazati što sve mogu iglama iskombinirati, koliko je pravi, najveći i jedini izazov oplesti jedinstveni komad garderobe koji će pristajati. Kada sam počela plesti s namjerom da mi opleteno pristaje, u potpunosti sam promijenila način na koji gledam potencijalni model ili uzorak u nekom časopisu. Za mene je sada jedini uvjet da konačni rezultat bude nosiv i da mi pristaje. U stavu nisam usamljena, na Ravelryju je Amy Herzog osnovala i grupu prepunu inspirativnih radova pod imenom "Fit to flatter", gdje je osnovni cilj oplesti nosivi džemper, kardigan ili prsluk, prilagoditi nešto što vam se dopada vlastitim mjerama, bez obzira što te mjere nisu savršene. Članovi grupe ujedno nastoje usavršiti vlastitu tehniku, ne u izradi kompliciranih mustri (budimo pošteni, kada naučiš pravu i krivu očicu, sve ostalo je samo kombinacija i ako ne patite od deficita pažnje nema nikakvog razloga da i najkompliciraniji uzorak ne možete slijediti), već u izradi i prilagodbi kroja. Kao što sam i u prethodnom postu pokazala, prosječna pletačica koja kupuje časopise za pletenje lako može ostati zbunjena, jer isti nude modele koji teško da mogu pristajati svakom obliku tijela, a ponekad su i ti modeli na rubu zdrave pameti. To što ih ja ocjenjujem na rubu zdrave pameti ne znači da netko neće poželjeti i tako nešto oplesti, ne zato što je blesavija od mene, već ili radi toga što (poput mene nekada) pati od "sindroma kompliciranog uzorka" ili zato što joj je prvi impuls "to i ja mogu" ili "nije jako komplicirano". U oba slučaja, u osnovi je ići linijom manjeg otpora i bježati od kroja i previše matematike. Na žalost, svega je nekoliko časopisa koji inzistiraju na kroju, mislim da su engleski The knitter i američki "Interweave knitting" jedini i usamljeni, ne samo u inzistiranju na kroju, već i na promoviranju tehnika poput pletenja top down (od vrata prema dolje) ili u krug u jednom komadu. Ostatak časopisa, uključujući i Vogue izdanja, većinom inzistiraju na kombinaciji, boji, uzorku i to na manekenskom tipu modela.

Za ilustraciju, evo o čemu govorim, neću se ponovno osvrtati na problem krojenja rukava, ali modni časopisi ne odustaju od dolmen stila, spuštenih rukava, šišmiš rukava ... nema veze što u njemu niti jedna prosječno građena žena ne izgleda dobro. Nerijetko, da bi učinili privlačnijim model, postave horizontalni uzorak preko ramena i prsiju -  poziv na neuspjeh. Nije da su na ovom ružičastom hororu bolje riješili problem rukava, ne vjerujem da je u stanju podići ruke i sama namjestiti traku na uši, bez da pri tome ne pokaže kakav grudnjak nosi: No, da ne krenem ponovno u priču o potrebi krojenja rukava, po časopisima je idalje vrlo popularan pončo kao odjevni predmet. Doslovno se može naći u svim izdanjima na svim jezicima i nigdje nema upozorenja da  ako imate koji centimetar manje i koji kilogram više, dojam definitivno neće biti kao onaj u časopisu. Sa svojih 172 cm ne usudim se ogrnuti pončom, uz moje zimsko bljedilo, bez obzira na kvalitetu vune kojom bih radila, osiguran mi je efekt tifusarke iz "Bitke na Neretvi". Vogue recimo preporuča ovaj model: jednako kao i ovaj: a kako su uz ovaj uspjeli vezati "best of trends" izvan je svake pameti. Ne samo da je uzorak horizontalan preko ramena, već sjeda upravo na bokove, a ne znam koja žena želi naglasiti figuru obrnutog trokuta? Za ovaj, ponovno jednostavni model, iz zimskog Voguea jednostavno mi nedostaje pravih riječi. Za koju priliku biste odjenuli nešto takvo? Gdje je sad Tim Gunn? Niti talijanska izdanja nisu imuna na loše preporuke, imala bih što ovdje linkati, ali evo samo jedan vrlo uspješni primjerak što nikako ne treba započinjati ako niste 180 visoki i 55 kg teški. Treba li uopće posebno analizirati ovaj kardigan koji uzorkom ističe upravo bokove i pozadinu? Za kraj sam odabrala moj apsolutni favorit, pokušavam zamisliti kome pri zdravoj pameti može pasti na pamet ukrasiti vlastitu pozadinu, taman ne znam kako vitka bila, bezbrojnim pomponima? Možda čak u boji? Ipak je crno monotono!

Namjera ovog posta nije savjetovati nekome što da plete, tek možda potaknuti kritičko razmišljanje prema onome što nam modni časopisi nude i preporučaju. Ja sam radikalno promijenila ideje o onome što želim plesti za sebe, ne treba mi Tim Gunn iz ormara pobacati džempere koji mi ne pristaju. Ono što na tržištu nedostaje su izdanja koja će uz pojedine modele davati i preporuke za nošenje, kombinacije s ostatkom garderobe, a više od svega naglašavati za koji tip tijela pojedine modele preporučaju. Ne znam zašto Vogue pored svakog modela za šivanje daje i preporuku kojem tjelesnom tipu dobro pristaju, dok kod pletene mode objavljuju ovakve nebuloze:

 
napisala Roman Tales, 21:30 ¤ Permalink ¤ 0 komentara
eXTReMe Tracker