25. svibnja 2012.
Crna stola

Kako u zadnje vrijeme pletem isključivo po kroju, pomislila sam da bi bila dobra ideja oplesti nešto bez mnogo razmišljanja, nešto gdje nema krojenja, računanja, mjerenja ... Prijateljici u San Franciscu rođendan je bio polovicom svibnja, pa sam pred Uskrs u Zagrebu kupila paket crnog konca Mirabela s namjerom da joj ispletem jednu stolu. Njezin suprug je u mailu najavio da će ovog ljeta najvjerojatnije na Hawaje, pa bi joj jedna takva stola mogla dobro doći da ogrne preko ramena kada tokom večeri zahladi. Malu crnu haljinu znam da ima i tako sam krenula plesti prvu čipkanu stolu ikad. Za motiv sam odabrala uzorak pod nazivom rose trellis lace iz knjige Barbare Walker, dok sam za rubnu čipku odabrala jednu iz gomile časopisa koju još uvijek posjedujem.
Pletenje je trajalo duže nego sam planirala, ne samo radi tankih igala od 3.25 mm, već uglavnom zato što mi je crna boja konca previše umarala oči, pa na večer nisam mogla plesti koliko bih inače htjela i mogla. Konac me nije posebno oduševio, mjestimično se razdvajao, čvorići unutar klupka su me izluđivali jer se konac ne može ufilcati niti nevidljivo spojiti, pa sam bila prisiljena rezati i nanovo spajati krajeve. No, najveći problem mi se stvorio pred sam kraj, kada sam na opletenu stolu trebala nevidljivim bodom prišiti rubnu čipku, tako da bude identična na oba kraja. Nije mi problem kako prišiti, kada se prišivaju prave očice s pravim očicama to uopće nije problem, ali konac nije stabilan i očice rado bježe s igala, dok ih je nemoguće prišivati i pohvatati ako se kompletno izvuku igle. S vunom je to moguće napraviti, ali s koncem to postaje nemoguća misija. Ne znam kako drugi rješavaju problem tzv. "kitchener stitcha" , ali svi predloženi načini koje sam vidjela na youtubeu su maksimalno baratali s nekoliko očica koje treba prišiti, recimo na vrhu čarape - tako mali broj očica opletenih vunom nije problem spojiti niti iglama niti šivaćom iglom, ali ja sam trebala prišiti 125 očica! Nakon što sam se dobro uzrujala, odlučila sam završiti pletivo s kontrastnim koncem i onda prišivati skidajući jednu po jednu petlju, kao što se na slici vidi.  Na taj način uspjela sam bez većih problema prišiti rubnu čipku.

Sada kada je stola već na putu za Californiju,  ne mogu reći da nisam zadovoljna opletenim, ali nekako sam više očekivala od tog pletenja "bez razmišljanja", nekako sam mislila da će biti relaksirano, zabavno, a zapravo mi je bilo poprilično dosadno. Nedostajala mi je konstrukcija, planiranje kroja, onaj konačni ubod iglom kada tvoje pletivo dobiva formu ... Daleko od toga da šalovi i stole nisu korisni dodatak garderobi, ali mislim da su zahvalni jedino za pletenje na putu ili na pletačkim susretima gdje uz razgovor i sve ono što ti odvlači pažnju nema rizika za neke veće pogreške.
 

 
napisala Roman Tales, 11:30 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker