4. svibnja 2012.
Par crtica o modnim prijedlozima

Na osnovi komentara iz donjega posta, shvatila sam da  je potrebno obraditi i temu odabira modela iz časopisa. Naime, Tim Gunn je u svojoj reakciji bio neugodan jedino u načinu na koji je komentirao spomenuti pončo od bakinih kvadratića, ali na žalost, čovjek je bio u pravu. Ponekad, u želji da opravdam i vlastitu sklonost prema ručno pletenoj garderobi (općenito svoj garderobi izrađenoj u kućnoj radinosti, bez obzira na tehniku), ne želim negativno ocjenjivati nečiji rad. No, za ovo što imam za reći trebaju mi upravo negativni primjeri, pletenina koja nije savršena i koja ne pristaje kako treba, barem ne po današnjim standardima. Zato, da nikoga ne uvrijedim (na žalost, vrećasto pletivo idalje prevladava među ručnim pletivom), evo nekoliko od mojih džempera rađenih do 1990 godine. Svi su rađeni po modelima iz časopisa i iako su neki od uzoraka dovoljno komplicirani da pokažu moju sposobnost baratanja očicama u punom sjaju, teško mi se odlučiti koji mi lošije pristaje. U svoju obranu mogu reći jedino da su po časopisima modeli bili upravo takvi, vrećasti i s kompliciranim uzorcima, eventualno s djelomično krojenim rukavima ( gotovo svi su s krojenim rukavima, ali tada su rukavi bilo toliko bogati da se to jedva i vidi). Na stranu krojenje kojeg nije bilo, ali teško da mogu reći da sam modele dobro odabrala - logika kojom sam se u to vrijeme vodila bila je što kompliciranija mustra koju mi neće biti dosadno plesti. U odnosu na te uzorke, ovo što danas pletem spada u kategoriju minimalizma.
 

Kada sam prije nekih 6 godina ponovno uzela igle u ruke nakon višegodišnje pauze u kojoj nisam ništa za sebe plela, osim aran džempera za svog muža, od velike pomoći mi je bio Ravelry i nova izdanja knjiga i časopisa koje sam počela nabavljati i proučavati. Najvažnija prekretnica bila je kada sam shvatila da pletenju nije osnovna zadaća svijetu pokazati što sve mogu iglama iskombinirati, koliko je pravi, najveći i jedini izazov oplesti jedinstveni komad garderobe koji će pristajati. Kada sam počela plesti s namjerom da mi opleteno pristaje, u potpunosti sam promijenila način na koji gledam potencijalni model ili uzorak u nekom časopisu. Za mene je sada jedini uvjet da konačni rezultat bude nosiv i da mi pristaje. U stavu nisam usamljena, na Ravelryju je Amy Herzog osnovala i grupu prepunu inspirativnih radova pod imenom "Fit to flatter", gdje je osnovni cilj oplesti nosivi džemper, kardigan ili prsluk, prilagoditi nešto što vam se dopada vlastitim mjerama, bez obzira što te mjere nisu savršene. Članovi grupe ujedno nastoje usavršiti vlastitu tehniku, ne u izradi kompliciranih mustri (budimo pošteni, kada naučiš pravu i krivu očicu, sve ostalo je samo kombinacija i ako ne patite od deficita pažnje nema nikakvog razloga da i najkompliciraniji uzorak ne možete slijediti), već u izradi i prilagodbi kroja. Kao što sam i u prethodnom postu pokazala, prosječna pletačica koja kupuje časopise za pletenje lako može ostati zbunjena, jer isti nude modele koji teško da mogu pristajati svakom obliku tijela, a ponekad su i ti modeli na rubu zdrave pameti. To što ih ja ocjenjujem na rubu zdrave pameti ne znači da netko neće poželjeti i tako nešto oplesti, ne zato što je blesavija od mene, već ili radi toga što (poput mene nekada) pati od "sindroma kompliciranog uzorka" ili zato što joj je prvi impuls "to i ja mogu" ili "nije jako komplicirano". U oba slučaja, u osnovi je ići linijom manjeg otpora i bježati od kroja i previše matematike. Na žalost, svega je nekoliko časopisa koji inzistiraju na kroju, mislim da su engleski The knitter i američki "Interweave knitting" jedini i usamljeni, ne samo u inzistiranju na kroju, već i na promoviranju tehnika poput pletenja top down (od vrata prema dolje) ili u krug u jednom komadu. Ostatak časopisa, uključujući i Vogue izdanja, većinom inzistiraju na kombinaciji, boji, uzorku i to na manekenskom tipu modela.

Za ilustraciju, evo o čemu govorim, neću se ponovno osvrtati na problem krojenja rukava, ali modni časopisi ne odustaju od dolmen stila, spuštenih rukava, šišmiš rukava ... nema veze što u njemu niti jedna prosječno građena žena ne izgleda dobro. Nerijetko, da bi učinili privlačnijim model, postave horizontalni uzorak preko ramena i prsiju -  poziv na neuspjeh. Nije da su na ovom ružičastom hororu bolje riješili problem rukava, ne vjerujem da je u stanju podići ruke i sama namjestiti traku na uši, bez da pri tome ne pokaže kakav grudnjak nosi: No, da ne krenem ponovno u priču o potrebi krojenja rukava, po časopisima je idalje vrlo popularan pončo kao odjevni predmet. Doslovno se može naći u svim izdanjima na svim jezicima i nigdje nema upozorenja da  ako imate koji centimetar manje i koji kilogram više, dojam definitivno neće biti kao onaj u časopisu. Sa svojih 172 cm ne usudim se ogrnuti pončom, uz moje zimsko bljedilo, bez obzira na kvalitetu vune kojom bih radila, osiguran mi je efekt tifusarke iz "Bitke na Neretvi". Vogue recimo preporuča ovaj model: jednako kao i ovaj: a kako su uz ovaj uspjeli vezati "best of trends" izvan je svake pameti. Ne samo da je uzorak horizontalan preko ramena, već sjeda upravo na bokove, a ne znam koja žena želi naglasiti figuru obrnutog trokuta? Za ovaj, ponovno jednostavni model, iz zimskog Voguea jednostavno mi nedostaje pravih riječi. Za koju priliku biste odjenuli nešto takvo? Gdje je sad Tim Gunn? Niti talijanska izdanja nisu imuna na loše preporuke, imala bih što ovdje linkati, ali evo samo jedan vrlo uspješni primjerak što nikako ne treba započinjati ako niste 180 visoki i 55 kg teški. Treba li uopće posebno analizirati ovaj kardigan koji uzorkom ističe upravo bokove i pozadinu? Za kraj sam odabrala moj apsolutni favorit, pokušavam zamisliti kome pri zdravoj pameti može pasti na pamet ukrasiti vlastitu pozadinu, taman ne znam kako vitka bila, bezbrojnim pomponima? Možda čak u boji? Ipak je crno monotono!

Namjera ovog posta nije savjetovati nekome što da plete, tek možda potaknuti kritičko razmišljanje prema onome što nam modni časopisi nude i preporučaju. Ja sam radikalno promijenila ideje o onome što želim plesti za sebe, ne treba mi Tim Gunn iz ormara pobacati džempere koji mi ne pristaju. Ono što na tržištu nedostaje su izdanja koja će uz pojedine modele davati i preporuke za nošenje, kombinacije s ostatkom garderobe, a više od svega naglašavati za koji tip tijela pojedine modele preporučaju. Ne znam zašto Vogue pored svakog modela za šivanje daje i preporuku kojem tjelesnom tipu dobro pristaju, dok kod pletene mode objavljuju ovakve nebuloze:

 
napisala Roman Tales, 21:30 ¤ Permalink ¤


0 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker