27. srpnja 2013.
Dani bez interneta

Početkom godine, za vrijeme jednomjesečnog boravka u Milanu, prisjetila sam se kako je bilo živjeti bez interneta i na moje veliko iznenađenje, dopalo mi se! Pomisao na život bez interneta ispunjavala me, neću reći grozom, ali tjeskobom svakako. Toliko sam navikla na svoje "prozore" u svijet, da mi je ideja života bez interneta bila nepojmljiva, jednako kao i život bez televizije u vrijeme restrikcija struje u mom djetinjstvu.

Svako jutro u Novari uz jutarnji cappuccino i kroasan, koji su zamjenjivali moj uobičajeni doručak, s naočalama na nosu najprije bih prolistala  milanski "Corriere della sera" i onda isti zamijenila za torinske novine "La stampa" koje je u međuvremenu čitao moj muž. Nakon doručka, krenuli bismo za Milano i sljedećih 40 minuta do cilja razgovarali o onome što nam je zaokupilo pažnju tog jutra u novinama. Mislila sam da je vrijeme čitanja novina odavno prošlo svršeno vrijeme, ionako sve novine mogu pročitati na internetu, a zapravo je bilo nečeg tako ugodnog,  prepoznatljivog i nostalgičnog u pregledavanju novina svakog jutra ... pravih novina, koje ti prljaju prste u crno i šuškaju dok okrećeš stranice i smetaju jer zauzimaju pola stola u baru ... a svejedno sav taj ritual čitanja novina uz jutarnju kavu probudio je cijeli niz sjećanja i nostalgije koje nisam ni bila svjesna.
Nekada davno najviše sam voljela nedjelju radi Vjesnika koji je tog dana bio daleko zanimljiviji od svakodnevnih izdanja s previše demagodije i političkog blebetanja, jednako kao i Politikino nedjeljno izdanje koje je stizalo tek ponedjeljkom na otok. Voljela sam i veliku nedjeljnu križaljku, za koju sam se uvijek borila s ocem koji je bio daleko pasioniraniji križaljkaš od mene. Prisjetila sam se i zagrebačkih nedjelja kada sam Vjesnik čitala u A.G.Matošu s pogledom na Trg ... Iz današnje perspektive internet korisnika, nevjerojatno je koliko su nekada značajnu ulogu imale novine u mom životu.

Ne mogu reći da sam bez internetske veze doživjela nekakvo prosvjećenje, ali kada sam ponovno sjela pred ekran laptopa, nakon što sam odgovorila na par mailova, moje uzbuđenje radi ponovnog "kontakta sa svijetom" je vrlo brzo splasnulo. Skoro više od mjesec dana bez uključivanja interneta, vijesti koje su me dočekale bile su jednako površne kakvima sam ih i ostavila. Pri tome ne mislim na stupidne vijesti tko je s kime, tko je nosio seksi haljinu na nekom eventu, koja hrana će učiniti da budete ljepši, zdraviji, pametniji ili štoveć, općenito vijesti koje vas zateknu na svakom portalu kojeg posjetite, već na članke koji u internet verziji izgledaju kao da su pisani za osobe s poremećajem pažnje, pa ne mogu duže od 2 minute posvetiti jednoj temi.
Daleko od toga da se na internetu ne mogu pronaći dobri i kvalitetni, pametno napisani tekstovi, ali činjenica je da u potrazi za takvima ponekad treba prekapati po hrpi smeća, dok se slučajno ili po preporuci ne naleti na tekstove koje uistinu vrijedi pročitati. Žalosna istina je da nam, više od svega, internet nudi junk vijesti kojima nismo ništa bolje informirani, već samo opterećujemo vlastite misli hrpom totalno bespotrebnih informacija. Što više takvih vijesti čitamo, stvaramo iluziju dobre informiranosti, a zapravo postajemo vrlo površni, nerijetko ograničeni, s iluzijom da imamo formirano mišljenje jer odobravamo ili negodujemo putem facebook profila. Virtualni život u internet socijalnim zajednicama dodano povećavaju stres o potrebi kontinuiranog i stalnog stanja informiranosti, čak i kada se radi o totalno bespotrebnim informacijama npr. gdje vaš nekadašnji školski kolega kojeg niste vidjeli zadnjih 30 godina danas ide na ručak.   Nakon što sam došla do saznanja da sasvim ugodno mogu živjeti bez interneta, da apsolutno ništa nisam propustila niti propuštam, spontano se nametnulo pitanje treba li meni uopće blog?

Prvotna ideja vodilja radi koje sam blog i započela pisati odavno više nije aktualna. Reći da pisanjem želim održati živim materinji jezik, nije istina,  to sasvim pristojno mogu i bez bloga. Pohvaliti se svojim radovima mogu i bez tekstova na blogu, sasvim dovoljnu vidljivost moji radovi imaju i kada ih objavim na Raverlyju i k tome ih procjenjuju osobe koje su nerijetko daleko uspješnije i kreativnije od mene. Putopisa na internetu ima za skoro svaku destinaciju koja vam padne na pamet, od onih profesionalnih putopisa koji će vam precizno izlistati što sve obavezno morate vidijeti, do amaterskih, ništa manje vrijednih i ponekad prepunih avantura i doživljaja, koji su prava uživancija za čitanje. Svejedno i unatoč svemu tome, osjećam potrebu ponekad napisati tekst na neku temu koja me posebno zanima i objaviti ga, iako znam da time neću promijeniti svijet.  Otprilike, ovaj blog je moj Speakers' Corner u Hyde Parku, gdje mogu reći da mi nije jasno zašto Hrvatska ne brandira proizvodnju maslinovog ulja na tradicionalni način od maslina koje su potapane u more ili raspravljati ne bi li za žensku populaciju koja danas ide u školu bilo pametnije čitati "Strah od letenja" umjesto "Ane Karenjine" ili se osvrnuti na svakodnevni život u Italiji koji je daleko od turističkog prešetavnja među starinama i koji mi ponekad teže pada nego sam voljna priznati ili se prisjetiti vremena u kojima nije bilo mobilnih telefona, e-mailova, interneta, satelitske televizije, tableta, i-pada ...

Vruće mi je. Danas je temperatura oko 10 sati već bila 37° uz neugodan osjećaj vlage, tako da vele da je doživljaj temperature bio oko 42° C.  Još uvijek smo u Rimu i uskoro krećemo na more. Najvjerojatnije ćemo opet biti bez interneta, po vlastitom izboru. Jedino radi čega žalim je da bi meni drage osobe koje mi se jave mailovima mogle pomisliti da me nije briga za njih i da zato ne odgovaram. Daleko od istine, samo sam ja privremeno daleko od tipkovnice.
 
napisala Roman Tales, 15:00 ¤ Permalink ¤


4 Comments:


  • 5. kolovoza 2013. u 22:36, Anonymous Anonimno

    Poštovana, samo bih zaželjela da Ti bude lijepo na moru. I moram ti proturiječiti jer tvoj blog vjerno posjećujem od samih početaka. Kao i danas, prije nego sam otvorila išta drugo potražila sam jesi li štogod novo napisala. Od tebe sam naučila jako mnogo, pa i knjige si mi pomogla pronaći čak u Kini! (Usput-Dangdang.com je ukinuo plaćanje PayPalom i sad sam na sto muka jer neznam kako ću dalje sa narudžbama. Svoje kreditne kartice sam ukinula...)Uvijek kad sam trebala pomoć ti si brzo i nevjerojatno predano priskočila u pomoć. To što si pisala blog za mene je neprocjenivo. Ja ne mogu drugo nego reći Ti po stoti put HVALA. Molim te nemoj odustati. Možda te još koja žena traži kroz internetska bespuća, kao što sam ja u svojim pedesetima otkrila tvoje stranice i iz njih učila. Odmori se i javi se bar povremeno. Sve najbolje. Marija

     
  • 19. kolovoza 2013. u 04:08, Anonymous fulvus

    nadam se da si na našem moru i dovoljno daleko od interneta. istina je da neke informacije putem interneta lakše nađemo, ali u smislu komunikacije smo ozbiljno zakinuti. ima li išta ljepše od sastanka uživo s prijateljima ili kad im čuješ glas, kad možeš raspoznati emocije? glede novina, odavno ih ne čitam, ni internetska ni papirna izdanja iz razloga što je novinarstvo palo na jadnu razinu žutila, neprovjerenih skandala, šokantnih fotografija, a da ne spominjem polupismenost novinara.

     
  • 21. prosinca 2013. u 00:07, Anonymous Anonimno

    Uvijek te potražim i rado pročitam tvoje retke,samo nastavi pisati,pozzz
    arim

     
  • 13. siječnja 2014. u 04:36, Anonymous Anonimno

    Pratim Te takoreći od prvog dana Tvog pisanja, postovi uvijek zanimljivi i lijepo napisani! Nadam se da nisi trajno odustala od bloga, ja gotovo svaki dan navratim da vidim ima li što novo!
    Svako dobro, Vlasta

     

Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker