16. siječnja 2014.
Protiv podjela
Uglavnom ne volim pričati o politici. Imam averziju na političke teme još od davnih dana kada sam bila prisiljena sjediti i čekati dok tata ne dovrši svoje "konstruktivne diskusije" uz kavu i gemišt, kojima su rješavali problema od sjevera do juga i da se njega i njegove kompanjone pitalo svi bi politički i posljedično ekonomski problemi odavno bili rješeni, Na moje inzistiranje da konačno krenemo redovno bi mi nudio još jedan sok i "evo sad ćemo ..."  No, od politike se ne može pobjeći i što je najgore s godinama sam stekla iskustvo da su politička opredjeljenja nešto poput navijanja za omiljenu nogometnu ekipu, navijaju za svoje čak i kada gube, rade faule, kad igraju prljavo i kada svi bježe po terenu poput muha bez glave. I dok su nekada svi složno bili protiv jedne jedine birokratske vlasti, danas u Hrvatskoj imamo 4 milijuna Hrvata podijeljenih po svim mogućim osnovama.
Do unatrag mjesec dana podjela je bila na lijeve i desne, komuniste i desničare, Hrvate i Srbe, a nikako se ne smije zaboraviti niti do danas aktualna podjela na ustaše i partizane. Na našim prostorima ratovi ne završavaju potpisivanjem primirja, mi sasvim uspješno održavamo živima sve moguće podjele unutar nacionalnog bića. Od prosinca prošle godine imamo još jednu podjelu, sada se dijelino na one "za" i na one "protiv" kada se radi o referendumu o braku.

Vjetar me pratio cijelim putem od Rima do Hrvatske te referendumske nedjelje. Do zadnjeg trenutka nisam znala hoću li se osloboditi obaveza i krenuti na put, a morala sam krenuti jer sam zakasnila s prijavom na našem konzulatu. Već godinama ne izlazim na izbore, nekako mi se ne čini poštenim da svojim glasom određujem tko će vladati u Hrvatskoj kada slabo pratim političku scenu i državi ne doprinosim ni radom, ni porezima. Na referendum sam izašla, jer se kod promjene Ustava referendumski tražilo mijšljenje svih hrvatskih državljana, a ja sam još uvijek i hrvatska državljanka. Iako sada uopće nije važno, te nedjelje, nakon skoro 10 sati putovanja, najprije sam otišla zaokružiti svoj protiv, tek nakon toga sam krenula kući. Čak i u trenutku kada sam zaokruživala svoj protiv, osjećala sam da će referendumska većina odlučiti drugačije, ali ja ionako nisam potegnula na put uvjerena da će moj glas mijenjati stanje, ja sam na put krenula radi sebe i svojih uvjerenja.
Ono što je uslijedilo nakon referenduma pogodilo me daleko više od rezultata kojima  je većina odlučila da se brak mora definirati i Ustavom. Kao da nam sve dosadašnje podjele nisu dovoljne, sada smo se ogorčeni jedni na druge podijelili i na osnovi referendumskog pitanja. Kampanju za referendum nisam pratila, ništa nisam znala o organizatorima niti o sakupljanju potpisa za raspisivanje istog, ali od prvog dana sam imala ružan dojam da netko želi praviti političku karijeru stvaranjem izborne baze preko referenduma. Mjesecima se stvarala tenzija oko referenduma i duboko sam uvjerena da je barem polovina onih koji su glasali "za" iskreno vjerovala da samo žele zaštiti instituciju braka jer brakom se može zvati samo zajednica muškarca i žene. Svega nekoliko dana nakon referenduma vjerujem da su shvatili da su izigrani i da su oni čijim su riječima vjerovali zapravo imali namjeru onemogućiti svaki oblik zajednice osobama istog spola.

Referendum je bio i prošao, više nije bitno niti koliko je novaca potrošeno, život se nastavio istim ritmom u Lijepoj Našoj. Ostaje činjenica da su sve naše podjele besmislene, uopće nije bitno jeste li za ili protiv, lijevi ili desni, SDP ili HDZ, kada je naša stvarnost idalje tmurna i oblačna, a magla nam već i duše obavija, dijeleći nas na one sretnike koji imaju posao i nezaposlene, one kojima poduzeća isplaćuju minimalce i one koji o minimalcu mogu samo sanjati, na one koji se spremaju na skijanje i na one koji se raduju glavici kupusa iz kontejnera pored zelene tržnice, na one koji imaju da si plate dopunsko zdravstveno i na one koji za liječenje moraju moliti pomoć i od nepoznatih ljudi nadajući se da će ti nepoznati barem koju kunu odvojiti i za njihov život ... Jutro nakon referenduma gledam sakupljače boca koji se takmiče tko će prije isprazniti kontejner ispred moje kuće i ne mogu vjerovati da su prodavači magle uspjeli uvjeriti Hrvatsku kako je od životnog značaja definirati brak u Ustavu.
 
napisala Roman Tales, 07:31 ¤ Permalink ¤


2 Comments:


  • 16. siječnja 2014. u 14:44, Blogger Sindža Mrsomud

    Dugo te nije bilo.
    Drago mi je što opet pišeš.
    Moram da priznam da me čudi što si ti glasala "protiv".
    Doduše, referendumsko pitanje je bilo tako zakukuljeno da ja na početku uopšte nisam shvatao šta je "za" i šta to povlači sa sobom, a šta je "protiv".
    Mislim da je bilo poštenije postaviti pitanje:
    Da li ste za to da brak mogu sklapati i osobe istog pola ili ne.
    Jasno i glasno.

    SindžaM.

     
  • 17. siječnja 2014. u 03:21, Blogger Roman Tales

    Siniša, moj glas protiv je vrlo jednostavno objasniti, kao prvo, brak kao institucija je jako dobro definiran u hrvatskom obiteljskom zakonu, pa ne vidim nikakve potrebe za njegovo redefiniranje u Ustavu. Kao drugo, iskreno sam uvjerena da istospolne zajednice trebaju imati ista prava koja imamo moj muž i ja, a koja nemaju nikakve veze sa spolnosti, već sasvim jednostavnim, svakodnevnim životnim problemima, npr. podizanje zajedničkih kredita, kupovanje nekretnina, nasljeđivanje, osiguranje po obitlejskoj osnovi i sl. Ne vidim kako bilo koju bračnu zajednicu i državu u cjeosti može ugrožavati mogućnost da dva muškarca ili dvije žene registriraju svoje partnerstvo i na osnovi toga imaju određena prava do sada rezervirana samo za bračnu zajednicu.
    Cijeli ova jreferendum nije bio ništa drugo nego stvaranje izborne baze za jednu do jučer marginalnu skupinu o kojoj su znali samo susjedi i prijatelji istih. Sada su dobili vidljivost i njihova imena više nisu nikome nepoznanica, što je vrlo pozitivan rezultat za njih na sljedećim izborima.

     

Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker