26. veljače 2014.
Slobodne interpretacije povijesti
Ove godine, po 9. put se 10. veljače obilježavao Dan sjećanja na žrtve fojbi i kasnijeg iseljenja talijanskog stanovništva s teritorija Jugoslavije. Godinama se u Italiji nije pretjerano govorilo o esulima (izbjeglicama) i optantima, iako su oni preko svojih udruga nastojali da se na njih ne zaboravi, jednako kao ni o smaknućima u fojbama - kraškim špiljama i rupama.  Povijesno gledano, poklopilo se vrijeme raspada Jugoslavije s jačanjem desne opcije u Italiji i o tim povijesnim temama se počelo ponovno govoriti, tako da su 2004. konačno odredili i datum na koji će se obilježavati spomen na te žrtve, dan na koji su potpisani Pariški mirovni sporazumi 1947. i kada Italija definitivno gubi hrvatski teritorij koji je dobila nakon I svjetskog rata.

Ne znam kako je drugim Hrvatima u Italiji, ali u razgovoru sa mnom, kada čuju odakle sam, redovno uslijedi komentar "to je nekad bilo naše", pa radi toga što je nekada bilo njihovo ja valjda govorim talijanski iako sam rođena davno poslije rata. Namjerno nisam ništa htjela pisati baš na dan obilježavanja spomena na žrtve jer ako išta mrzim u povijesti onda su to ping-pong partije sa brojem poginulih na jednoj ili drugoj strani. Za mene je dostatna činjenica da je žrtava bilo, da je bilo osvetničkih akcija i da su se ljudi iselili iz Istre, Rijeke, Zadra ... No, ono što me smeta je da istovremeno ne ističu žalosnu povijesnu istinu da su iste te izbjeglice i optanti jako loše dočekani u matičnoj domovini, gdje su ih uglavnom gledali kao na teret i na one koji su bili pristaše poražene fašističke politike od koje se Republika htjela što brže distancirati. Sadašnji talijanski predsjednik, dugogodišnji uvjereni komunist i sljedbenik Togliattija, istog onog koji je Staljinu poručio da ga nije briga za Talijane u ruskom zarobljeništvu jer su ionako fašisti, tek 2007. godine nema problema spomenuti žrtve fojbi i koristiti termine poput "krvničkog bijesa", "etničkog čišćenja" i "slavenskog prisvajanja teritorija", nakon čega je uslijedila Mesićeva replika.  Osporavati počinjene zločine nikada nije dobra politika i odgovornost za počinjeno definitivno stoji na nama koji smo nasljednici raspale Jugoslavije, ali ponekad je teško ostati hladno racionalan kada vidiš nelogičnosti i prilično ružno izvrgavanje povijesnih činjenica.

S godinama sam se već trebala naviknuti na svojevrsnu talijansku megalomaniju kada se o povijesti radi. Recimo, svaki prosječni Talijan doživljava se kao direktni nasljednik Rimskoga carstva,  jednako tako, zahvaljujući Mletačkoj republici polažu povijesna prava na istočnu obalu Jadrana, iako Italija kao ujedinjena država postoji svega 150 godina. Ovakvi stavovi mogu biti iritantni, ali osobno ih doživljavam kao površne i posljedicu slabog poznavanja povijesti. Kada vam netko krene s pričom kako je Rijeka "njihova" ispada da su izgubili teritorij na kojem su živjeli od vremena Trsatice i s takvima ne vrijedi raspravljati.  Ove godine, sasuli su drvlje i kamenje na rimskog gradonačelnika koji je odbio iz proračuna financirati školske izlete na Dan sjećanja kako bi se mladost upoznala sa tim tragičnim danima povijesti, riječima da idu u EUR gdje je sjedište  Società di studi Fiumani  (jer grad nema novaca niti da se obrani od malo jače kiše op.a.). Čak i u rodnom mjestu moga muža osvanuli su plakati za obilježavanje sjećanja na fojbe, 800 km od talijansko-slovenske granice.

Za vrijeme mog prvog boravka u Italiji, za mene je bilo iznenađenje čuti pozitivne komentare na račun Mussolinija, koji bi obično završavali izjavom da je jedinu grešku napravio kada se pridružio Hitleru.  Ne znam što djeca uče o II svjetskom ratu na povijesti, ali moj osobni dojam je da prosječni Talijan ima vrlo idealiziranu sliku o ulozi vlastite zemlje u svjetskom sukobu. U najmanju ruku svi su bili poput onog kuhara Antonija koji je hranio mog oca ostacima iz vojnog kazana; svi vojnici su bili regrutirani i krenuli su u rat protiv svoje volje i onda na nekom grčkom otoku igrali nogomet. O ratnim zločinima Italije nitko ne govori, ratnim zločincima Talijanima nije suđeno kao Nijemcima i za razliku od Njemačke Italija nikada nije doživjela kolektivnu katarzu radi onog što su njihove trupe počinile tokom svjetskog sukoba. Tako dolazimo do apsurdne situacije da većina njih vjeruje kako se na istočnoj obali Jadrana za vrijeme talijanske vladavine odvijao normalni svakodnevni život, nije bilo progona, logora i krvavog rata. Ne želim reći da je rat opravdanje za kasnije zločine prema talijanskom stanovništvu, ali ne mogu niti mirno slušati o "krvoločnim Slavenima koji su ubijali nevino talijansko stanovništvo". Ostaje povijesna činjenica, iako se o njoj u Italiji baš i ne govori  (a kada se i govori onda je to u ranim jutarnjim satima na sporednim Rai kanalima poput Rai storia kojeg valjda nitko živ ne gleda), da je talijanska fašistička vlast do 1943. godine imala posve dovoljno vremena za ratne zločine, a to što su sami presudili Mussoliniju i objesili ga naglavačke, ne znači da se ta povijest može izbrisati. Na žalost BBC dokumentarac "Ostavština fašizma" malo tko je vidio na kanalu La7 prije par godina, s brojnim filmskim arhivskim zapisima o zločinama koje su talijanske trupe počinile u Africi i na Balkanu.
Mogu prihvatiti i kolektivnu amneziju i povijesni zaborav, ne čudi me niti inzistiranje na vlastitim žrtvama, ali izvrtanje povijesnih činjenica, od bilo koga i od bilo koje političke struje nalazim više nego degutantnim. Otkako se počeo obilježavati Dan sjećanja, skoro svaka talijanska nazovimo općina, uvrstila je i na svoje internet stranice razne tekstove popraćene slikama kojima se educiraju nove generacije, dok direktnih sudionika ima sve manje na životu. Ništa ne bi bilo čudno da među tim slikama, upravo žrtve talijanskog fašističkog terora nisu prikazane kao Talijani i žrtve jugoslavenskih komunista!? Na ovom primjeru  na plakatu kojim se najavljuje obilježavanje Dana sjećanja, iskorištena je fotografija strijaljanja slovenskih zarobljenika iz srpnja 1942. godine! Ta slika na portalima raznih talijanskih comuna, blogovima, čak i novinama već nekoliko godina simbolizira patnje talijanskih žrtava u fojbama i malo koga briga što se radi o Slovencima. Jednako, mučno je gledati slike iz rapskog logora Kampor, gdje su brojni civili i djeca našli smrt, kako danas prolaze kao slike talijanskih mučenika pod jugoslavenskim terorom. No, od svega je ipak najzanimljiviji slučaj iz Viterba koji me u osnovi i potaknuo na pisanje ovog teksta.

Vijećnici Viterba odlučili su jedan trg posvetiti talijanskim žrtvama istarskih fojbi, kao kažu  "na vječan spomen tisućama žrtvovanih Talijana čija je jedina krivica bila to što su Talijani". Ove godine su, kao i do sada, obilježili Dan polaganjem vijenaca na spomen ploču s imenom njihovog sugrađanina Carla Celestinija.  Na ploči piše
                     " na spomen našem sugrađaninu
                                  Carlo Celestini
                          žrtvovanom u fojbama
              Viterbo ožujak 1922 - ĐAKOVO svibanj 1945"
Za svaki slučaj, da nikome ne promakne mjesto gdje se nalazi ta nesretna fojba, velikim slovima sam otipkala ima grada. Dobro ste pročitali, fojbi, poznatih kraških špilja i rupa ima i u ravnoj Slavoniji, u Đakovu! Srećom ima i talijanskih autora kojima je draža povijesna istina od lokalnih interesa, pa cijeli tekst o spomenutoj žrtvi fojbi možete pronaći ovdje Ukratko, riječ je o dobrovoljcu koji je u rat otišao s crnom košuljom i poginuo negdje u Slavoniji pred kraj rata. Nekako čisto sumnjam da bi jednako nezapaženo prošlo glorificiranje jednog recimo Hansa koji je kao član SS kosti ostavio u Ukrajini.

Povijesne nepravde ne treba tajiti, ne treba ih zataškavati, o njima treba govoriti jer se ne smiju i ne trebaju zaboraviti. ali ne na ovaj način.  Prikazivati žrtvom čak i onoga tko je svjesno i dragovoljno otišao u rat i  invaziju, uvreda je za nevine žrtve kojih je sigurno bilo.
 
napisala Roman Tales, 03:26 ¤ Permalink ¤


6 Comments:


  • 26. veljače 2014. u 10:36, Blogger Sindža Mrsomud

    Teška tema.
    Istoriju pišu pobednici, a Italijani su na kraju II svetskog rata, na ko zna koji način, upali u pobednike.
    Simptomatično je da se danas istorija tumači ne od države do države nego od sela do sela.
    Nekadašnja istorija, koju smo mi učili u školama je, čini mi se, potpuno nestala.
    Sve se relativizovalo. Kao da je u pitanju Ajnštajnova teorija.
    Zamisli šta će tek biti kada u potpunosti nestanu svi živi svedoci.
    A to je već tu... još par godina i...
    Izgleda da jedino još engleska kraljica pamti rat.
    I možda još par njih.

     
  • 26. veljače 2014. u 11:12, Blogger Roman Tales

    Oduvijek su povijest pisali pobjednici, još od Julija Cezara. Ovdje se radi o vrlo slobodnoj interpretaciji povijesti jednog dijela talijanske političke scene, po kojoj stradanje talijanske manjine neposredno pred kraj rata i kasnije iseljavanje nemaju nikakve veze s prethodnih 20 godina fašističke vlasti na teritoriju koji danas pripadaju Sloveniji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Nikako ne želim opravdati zločin prema Talijanima koji su ubijeni i pobacani u fojbe, zločinima koji su oni počinili tokom rata i za 20 godina vladavine prije rata, ali nemam niti namjeru sudjelovati u kolektivnoj amneziji ... Nije moj problem niti problem Hrvatske ili Slovenije što oni nisu 60 godina govorili o fojbama, a nisu jer sustavno negiraju i fašističku prošlost koja je do fojbi i dovela. Kako veli najstariji ujak moga muža koji ima pune 94 godine: "izgleda da sam ja jedini bio na Piazza Venezia slušati Ducea kako poziva u rat" Otprilike kao kod nas kada ispada da za Titom nitko suzu nije spustio.

     
  • 3. ožujka 2014. u 04:35, Anonymous Anonimno

    Draga Roman Tales, lijepo mi te čitati još od kako si pisala na mojblog.hr-u. Hvala ti i za ovaj pokušaj pozivanja na razmišljanje i potragu za istinom. Pozdrav. S.

     
  • 3. ožujka 2014. u 12:22, Blogger Roman Tales

    Drago mi je ako se ovdje zateknu i oni koji me "poznaju" još od mojbloga, koji mi, moram priznati nedostaje. Ponekad mi se čini tako daleko vrijeme kada sam tamo objavljivala, a otkako je ugašen taj blog servis nekako se osjećam kao izbjeglica u internet prostoru ...

     
  • 7. ožujka 2014. u 13:29, Anonymous fulvus

    u novijoj povijesti talijani su ratni gubitnici. iako, po meni u ratu nema pobjednika. zločini su strašni i kad razmislim, trebalo je imati vraške sreće i preživjeti ratove. bilo je samo pitanje koja će vojska doći u selo. sigurno nisu pitali hoće li im se netko dobrovoljno pridružiti ili će biti neutralan. ali, ovo sa iskrivljavanjem istine i mene jako smeta. duboko mi je žao svake žrtve rata, kao i prouzročene patnje. užasavam se rata. i povijesti. zato jer ratovi čine povijest.

     
  • 26. travnja 2014. u 02:58, Blogger Roman Tales

    Talijani su u dva rata gubitnici, ali zahvaljujući diplomaciji, pa i onoj vatikanskoj, uvijek su dobro prošli. Naravno da nam je svima žao žrtava rata, svaka majka oplakuje svoju djecu, ali na kraju, kada rat završi, ipak treba nastojati doći do istine. Iz perspektive talijanskih događanja, očigledan je nedostatak povijesne istine i objektivnosti, Talijani nikada nisu iskreno i realno sagledali svoju ulogu u drugom svjetskom ratu i više je nego žalosno da danas mladi imaju neku romantičarsku viziju dobrih crnokošuljaša ili vojske koja je svugdje radosno dočekivana.
    Istina je da je povijest prepuna bitaka iratova, osvajanja i krvi, ali i onih koji su učinili svijet boljim nego je bio. Povijest daje mogućnost i sagledati gdje smo danas i kao pojedinci i kao narodi i kao vrsta, a da smo malo naučili od povijesti i svih tih stradanja, više je nego tužna istina.

     

Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker