16. travnja 2018.
Novi osmijeh na starom licu
Prije nekoliko godina, moj susjed, stariji gospodin koji me poznavao još kao dijete i s čijim se sinom družila moja sestra, posudio mi je snimku svoje "super 8" kamere iz 1980. godine, kada je štafeta za druga Tita stigla i u naše malo mjesto. Odabrali su odlične učenike s otoka i troje nas iz osnovnih škola s odgovarajućim školskim uspjehom, odabrani smo da protrčimo rivom sa štafetom, uredno obučeni u narodne nošnje. Sjećala sam se događaja i bez te snimke, ali više od svega, htjela sam svom talijanskom suprugu pokazati dio "mračnokomunističkog" folklora, onog o kojem nerijetko pričam s dobrom dozom nostalgije, ne samo radi svoje mladosti, već i radi svega onog što smo doživjeli i preživjeli nakon raspada bivše države.
Uglavnom, simpatični susjed posudio nam je kolut sa spomenutim filmom i uz dosta muka, konačno smo u Milanu pronašli jedan studio koji nam je presnimio tu traku na DVD. Pričati sada koliko su me preplavile emocije nema mnogo smisla, valjda je svima jasno da je posebni doživljaj vidjeti sebe u daleko mlađoj verziji.  U trenutku kada sam konačno sebe ugledala na ekranu kompjutera zanijemila sam, a prve riječi koje sam izgovorila bile su: "Bože kako sam bila slatka!" Ne mogu vjerovati da sam tolike godine samo mane na sebi tražila, a zapravo sam bila sasvim normalna, slatka cura, s još uvijek baby licem  na pragu odrasle dobi. Jedino što je na toj snimci nedostajalo je moj osmijeh, baš ono što sam uvijek nalazila posebno privlačnim na svom licu, ali trebalo je stajati mirno i ozbiljno, ipak je savezna štafeta bila u pitanju!


Kad smo već kod osmijeha, kao mala okrhnula sam prednju jedinicu, čisto mali komadičak, ali nikada nisam nalazila potrebnim to ispravljati. Poput uglavnom sve djece moje generacije, zubaru sam išla redovno, doduše, u to vrijeme smo imali i organizirane odlaske zubaru ravno iz škole. Negdje u vrijeme kada su mi počeli izbijati umnjaci, oko 19. rođendana, počela sam primjećivati da mi se mijenja položaj prednje desne jedinice, koja je s vremenom počela izlaziti iz svog prirodnog položaja i ulaziti prema unutra. Danas zubari preporučaju vađenje umnjaka kada vide da za njih nema dovoljno mjesta, ali meni nitko to nije preporučao, dapače, čak sam jedan umnjak i liječila, a kada mu je ispala plomba nakon nekoliko godina od liječenja, moj zubar je odlučio vaditi taj zub, na moj sveopći užas. Ideja da se vadi zub ili da izgubim zub, mene je oduvijek pratila kao najgori mogući strah. Umnjak sam izvadila, a nakon toga prednji zubi su se odlučili još jednom malo presložiti, sada kada su dobili prostora za širenje. Moja jedina briga je oduvijek bila da mi zubi budu zdravi i liječeni, estetika me daleko manje brinula, vodeći se logikom da je osmijeh uvijek lijep dok god osmjehom pokazuješ zdrave zube. Ideju sam silom prilika morala promijeniti prije 2 godine.

Točno na današnji dan prije 2 godine, na jednoj holandskoj ulici zapela mi je peta štikle u rascjep između dvije ploče i nisam stigla ni trepnuti, a već sam se našla opružena koliko god sam dugačka i široka, udarivši licem o betonski pločnik. Sve se tako brzo desilo da nisam stigla niti ruke podmetnuti pred sebe, pala sam poput oborenog stabla! Ne samo da nije bilo niti teoretske šanse elegantno se ustati i poravnati odjeću, krvavih koljena i poderanih čarapa, natučenih rebara, već se nisam usudila niti usta otvoriti osjećajući slatko-slani okus krvi u ustima. Nekako sam se ustala i nastojala sabrati, čvrsto stisnutih ustiju koja nisam htjela otvoriti u strahu da ću ispljunuti zube čim ih otvorim. Tresući se od straha i šoka konačno sam se pogledala u ogledalo i ustanovila da su mi zubi ipak na mjestu. Sljedećih nekoliko dana šetala sam poljima procvjetalih tulipana i zumbula plava u licu, usnice koja je natekla gore nego da su me pčele izbole, oguljene brade i nosa;  srećom, nisam bila plava oko očiju jer bi zaista djelovalo kao da me netko pretukao. Zapravo, tješila sam se da ne izgledam pretučeno, ali i mom mužu i meni, baš nije godilo društvo tih dana. Kako je rekao, nije mu se dopadalo kako ga sumnjičavo gledaju dok hodamo ulicama. Na, iz Rima dogovoreni, pletački susret tih dana u Rotterdamu na kraju nisam otišla, toliko mi je bilo neugodno i nekako mi je šuplje djelovala isprika da sam pala, taman mi treba da me grupa nepoznatih žena sažalno gleda ... ne govore li sve da su pale?
Po povratku u Italiju oteklina je polagano splasnula, modrice su nestale, ali moj prednji zub je od udarca totalno potonuo prema unutra i počeo mi praviti probleme u zagrizu i govoru. Prvom prilikom otišla sam mom hrvatskom zubaru i pitala što mi je činiti. Ponudio mi je dvije mogućnosti, jedna je bila izbrusiti zub i staviti navlaku, druga opcija je bila pozvati kolegu specijalistu ortodoncije i staviti fiksni aparatić.
"Ali, nisam li prestara za aparatić?!", bilo je moje prvo pitanje ortodontu.
"Niste prestari, aparatić možemo montirati dok god osoba ima svoje zube, bez obzira na godine, iako priznajem da nikada nisam vidio osobu vaših godina kojoj su svi zubi na broju."
"To bih trebala shvatiti kao kompliment? Osoba mojih godina?" ... Valjda tako govori prepotencija mladosti; da osoba mojih godina! OK, povrijedio mi je sujetu, zazvučalo je kao da komplimentira nekoj bakici kojoj još uvijek ne treba mobilna proteza.

Uglavnom, kada mi je rečeno da nema potrebe za vađenjem bilo kojeg zuba u svrhu poravnavanja ostalih zubiju, na nekoliko dana prije 50-tog rođendana montirala sam fiksni aparatić na gornju arkadu. Nije se bilo lako priviknuti i početak je stvarno bio mučan, ali ne neizdrživ. Nije bilo bolno koliko neugodno, žice koje su me bole u obraze, napetost u zubima, dugotrajno čišćenje aparatića nakon svakog obroka. Moja fiks ideja je postala opsesija s čišćenjem te konstrukcije u ustima, koristila sam sve moguće vrste četkica, intradentalne, posebne za aparatiće, manje četkice za između žica, nakon svega provlačenje zubnog konca i flosanje. U jednom trenutku sam razvila osjećaj mučnine na zubne paste, ali idalje sam opsesivno prala u strahu da mi se ne razvije nekakvi karijes. Kupila sam i tablete za otkrivanje plaka na zubima, ali ja sam tu tabletu izgrizla nakon što sam oprala zube, da vidim da li je sve čisto kako treba - srećom da sam to napravila poslijepodne nakon ručka kada više nisam trebala izlaziti jer bih vjerojatno strašila ljude na cesti s kristalno bijelim zubima na crvenoj podlozi, nešto kao u horor filmovima kada se cereka manijakalni ubojica koji je upravo zubima priklao žrtvu.
Na prvoj promjeni žice doznala sam da je moja ljubav prema crnom cejlonskom čaju kojeg pijem 2 puta dnevno, nespojiva sa mojim aparatićem, kojem bravice žute u kontaktu s tom tekućinom. Odrekla sam se crnog čaja i počela piti zeleni  i svakog jutra prve riječi su bile "pofurena trava"; da je zdrav ne znam koliko, okus mu je travnat. 
Taman sam mislila da je cijela ta muka s aparatićem podnošljiva, kada mi je nakon nekih 5 mjeseci montiran aparatić i na donju arkadu, zajedno sa stopperima (nadogradnja na zub kojim se sprečava potpuni doticaj gornjeg i donjeg luka) na donjim šesticama. No, kao magarac na batine, valjda se na sve možemo priviknuti, tako sam se i ja privikla na to čudo u ustima, jedino što se uduplalo vrijeme provedeno u kupaonici nakon svakog obroka jer cijelu proceduru čišćenja trebalo je obavljati na gornjim i donjim zubima. Negdje krajem rujna lani, kada sam naivno mislila da gore ne može više biti, saznala sam da itekako može jer je moj ortodont odlučio ispravljati moj zagriz gumicama koje sam morala nositi zakačene od gornje trojke prema donjoj šestici. Po prvi put u životu sam shvatila što to znači kada te bole zubi, pomnoženo sa svih 31 koliko ih imam. Sigurno tjedan dana pratile su me tenzijske glavobolje, a moj muž, kada je vidio koliko se patim, predlagao je da ih skinem barem na kratko vrijeme, ali ako ih skinem, ponovno se moram navikavati na taj pritisak, pa sam mazohistički ili stoički, kako vam drago, u prosjeku 22 sata dnevno nosila te gumice. Moj ortodont je bio oduševljen na kontroli nakon mjesec dana, a ja nisam mogla dijeliti njegov entuzijazam, meni je već bilo svega dosta, rezignirano sam mu rekla da mi nije jasno čemu ispravljati taj zagriz, meni je djelovao sasvim ok, uostalom:
"Pa jel' vi mene vidite? Sve sam ja ovo", pokazujući rukama od prsiju prema kukovima, "uspješno nagrizla s tim mojim nesavršenim zagrizom!"
Kao zadnji poslušni štreber, nastavila sam nositi te gumice, sada još čvršće u odnosu na one početne i nakon ukupno 17 mjeseci fiksnog aparatića dočekala dan da konačno vidim rezultat te muke. Prije nego mi je u potpunosti skinuo aparatić montirao mi je fiksnu retenciju iza prednjih zubiju, na obje arkade, od trojke do trojke, a nakon toga uzeo otisak za mobilnu retenciju koju još uvijek nosim što je više moguće tokom dana. Skidam taj prozirni i skoro neprimjetni retainer samo za vrijeme obroka, a odmah nakon toga slijedi pranje zubiju i ponovno stavljanje retainera.
Moj ortodont savjetuje da si dam nadograditi ovaj okrhnuti komadičak prednje jedinice, ali nemam namjeru, simpatična mi je takva kakva je. Možda sam ipak naučila živjeti sa svojim nesavršenostima?
Ako nekoga zanima ovdje se može vidjeti kako moj osmijeh sada izgleda u odnosu na prvi dan s montiranim fiksnim aparatićem.

 
napisala Roman Tales, 22:54 ¤ Permalink ¤ 4 komentara
12. travnja 2018.
Proljetno čišćenje
U nekoliko navrata pokušala sam obrisati naslage prašine na ovom blogu, objaviti neke tekstove koji su ostali u draftovima, a onda, unatoč najboljim namjerama, nezadovoljna sadržajem ili izgledom teksta, odustajala. Činjenica je da mi je ponestalo entuzijazma za održavanje ovog bloga na životu, a za nedostatak tog entuzijazma nije odgovorno neko moje razočaranje u blog svijet, još manje žene, iako bi možda netko to mogao i pomisliti obzirom koji je tekst ostao kao zadnji na blogu. Dapače, zahvalna sam bila i ostala na svakom komentaru, mailu i kontaktu i jedino žalim što ovaj vid komunikacije sa sobom nosi ograničenja, koja su posljedica nedostatka slike i tona. Napisano ponekad može biti doživljeno drugačije od onoga što je bila namjera, nehotično možeš taknuti krive žice, projicirati na druge svoja iskustva i jednako tako biti metom tuđih projekcija, ali kada sve skupa zbrojim i oduzmem, blog iskustvo je meni bilo i ostalo ugodno. Ne znam koliko je drugih blogera, zahvaljujući blogu, na kućnu adresu primalo pakete s domaćim salamama poput mene, ali više od tih salama mene je radovalo što sam mogla pomoći nekome da dođe do željenih shema za šlinganje (iako zaista moram naglasiti da su salame bile jako, jako ukusne). Smatram se privilegiranom da sam zahvaljujući igli,  koncu i ovom blogu upoznala i hrabre žene koje su u životu prošle patnje o kojima sam ja samo čitala i koje su me srećom zaobišle u širokom luku i iskreno, ja ne znam pronaći prave riječi kojima bih mogla iskazati divljenje i poštovanje za njihovu snagu i hrabrost da nastave s normalnom svakodnevnicom nakon svega.

Kad smo već kod svakodnevnice, da ovom blogu u naslovu nije Italija, možda se prašina ne bi ovako dugo taložila. Početna ideja bila je pokazati i neke kutke Italije koji nisu na turističkoj "stazi slonova" i veselilo me kada je ta namjera prepoznata na samom početku. Bojim se da sam ponekad pretjerala s opisima izložbi ili muzejskih postava, ali to je bila posljedica istinskog entuzijazma osobe koja je predugo bila uskraćena za takve doživljaje. Moje usamljeničko djetinjstvo bilo je podnošljivo zahvaljujući knjigama, enciklopedijama i mašti, a kada sam konačno došla u mogućnost osobno vidjeti dio povijesti i umjetnosti o kojem sam znala samo iz knjiga, nekome je moglo moje pisanje djelovati kao pretenciozno pretjerivanje ili nešto još gore od toga. Činjenica ostaje da idalje obilazim muzeje i izložbe i nerijetko nakon toga pomislim da bih trebala napisati što sam vidjela i kako je na mene djelovalo viđeno, bez obzira da li je riječ o Kandinskom, talijanskoj modi, Düreru ... No, pisati o Italiji na pozitivan način, sa simpatijom za drugu domovinu koju voliš jednako kao i prvu sa svim manama i vrlinama, postalo mi je skoro nemoguće.

Ključna za ovaj blog bila je iskrenost. Na stranu što god netko mislio o sadržaju ovog bloga, svaki tekst pisan je iskreno i na osnovi osobnih iskustava;  Bari ili Napulj imaju lošu reputaciju među samim Talijanima, ali moja iskustva s tim gradovima bila su više nego pozitivna i na blogu su upravo takva objavljena, bez pretjerivanja ili uljepšavanja stvarnosti. Nakon 20 rimskih godina, našla sam se u situaciji da ne mogu pronaći motiv za pozitivnu priču, da je količina negativnosti u stvarnom svakodnevnom životu postala tolika da jednostavno traži da se o njoj piše i izbjegavanje pisanja o negativnom značilo bi uljepšavanje stvarnosti i laganje. Kada sam se lani nakon ljeta vratila u Rim ostala sam šokirana količinom smeća na ulicama, mislila sam da AMA štrajka, ali nakon samo par dana, shvatila sam da se u gradu živi neka nova realnost. Ne znam odakle uopće početi lamentaciju na račun Rima? Od malo jačeg pljuska koji učini da ulice postaju brzaci, po kojima možeš jedino u gumenim čizmama, samo zato jer nitko ne čisti rešetkaste odvode za kanalizaciju? Od prljavštine ulica i nakupina smeća, uključujući i glomazni otpad koji nelegalni čistači podruma i tavana, ali uredno plaćeni od onih koji ih angažiraju za čišćenje istih, ostavljaju uz kontejnere? Od ulica zakrčenih ne samo prometom, nego i uličnim prodavačima svega i svačega? Od parkova i ostalih zelenih površina koje su postale kampovi za beskućnike? Od činjenice da nam postaje normalno okretati glavu od onih koje uhvati strast u pol bijela dana na javnom mjestu, kao da je njihova neodgodiva životna potreba i pravo obaviti spolni čin bez obzira na prolaznike? Od cesta koje su pune rupa kao u bombardiranom Kabulu? Od ispruženih ruku koje traže milodar ispred svake trgovine, tržnice i ulaza u crkvu?

Debeli sloj prašine na ovom blogu, srećom nije izazvala nikakva životna drama, samo moje sumnje u smisao, potrebu ili važnost pisanja jedne anonimne sredovječne žene, koja je zadnjih godina postala bolno svjesna da uz dvije domovine više ne pripada ni jednoj ni drugoj.  Nekadašnji blogeri većinom su se preselili na nove platforme, uglavnom facebook, tako da ih više ne pratim niti imamo kontakte, što nema veze s njihovim pisanjem, već uglavnom s mojom averzijom prema facebooku. Ne znam da li se  meni samo čini da su ljudi sve više umreženi i sve više usamljeni i sve više ljutiti ... najviše od svega ljutiti. Ili im novi vidovi komunikacije samo daju mogućnost da konačno izraze svoju ljutnju? Ne znam. Znam samo da nisam htjela biti, niti želim biti, još jedna koja će se pisanjem oslobađati negativnosti, a opet, nisam tip "think pink" (poželim zatući cipelom poput Hruščova one koji mi prodaju priču da je dovoljno željeti i ostvarit će se), ne znam bojati stvarnost u dugine boje i čaša je uvijek pola prazna za mene... i znam da bih htjela konačno pobrisati prašinu s ovog bloga!
 
napisala Roman Tales, 00:43 ¤ Permalink ¤ 3 komentara
eXTReMe Tracker