12. travnja 2018.
Proljetno čišćenje
U nekoliko navrata pokušala sam obrisati naslage prašine na ovom blogu, objaviti neke tekstove koji su ostali u draftovima, a onda, unatoč najboljim namjerama, nezadovoljna sadržajem ili izgledom teksta, odustajala. Činjenica je da mi je ponestalo entuzijazma za održavanje ovog bloga na životu, a za nedostatak tog entuzijazma nije odgovorno neko moje razočaranje u blog svijet, još manje žene, iako bi možda netko to mogao i pomisliti obzirom koji je tekst ostao kao zadnji na blogu. Dapače, zahvalna sam bila i ostala na svakom komentaru, mailu i kontaktu i jedino žalim što ovaj vid komunikacije sa sobom nosi ograničenja, koja su posljedica nedostatka slike i tona. Napisano ponekad može biti doživljeno drugačije od onoga što je bila namjera, nehotično možeš taknuti krive žice, projicirati na druge svoja iskustva i jednako tako biti metom tuđih projekcija, ali kada sve skupa zbrojim i oduzmem, blog iskustvo je meni bilo i ostalo ugodno. Ne znam koliko je drugih blogera, zahvaljujući blogu, na kućnu adresu primalo pakete s domaćim salamama poput mene, ali više od tih salama mene je radovalo što sam mogla pomoći nekome da dođe do željenih shema za šlinganje (iako zaista moram naglasiti da su salame bile jako, jako ukusne). Smatram se privilegiranom da sam zahvaljujući igli,  koncu i ovom blogu upoznala i hrabre žene koje su u životu prošle patnje o kojima sam ja samo čitala i koje su me srećom zaobišle u širokom luku i iskreno, ja ne znam pronaći prave riječi kojima bih mogla iskazati divljenje i poštovanje za njihovu snagu i hrabrost da nastave s normalnom svakodnevnicom nakon svega.

Kad smo već kod svakodnevnice, da ovom blogu u naslovu nije Italija, možda se prašina ne bi ovako dugo taložila. Početna ideja bila je pokazati i neke kutke Italije koji nisu na turističkoj "stazi slonova" i veselilo me kada je ta namjera prepoznata na samom početku. Bojim se da sam ponekad pretjerala s opisima izložbi ili muzejskih postava, ali to je bila posljedica istinskog entuzijazma osobe koja je predugo bila uskraćena za takve doživljaje. Moje usamljeničko djetinjstvo bilo je podnošljivo zahvaljujući knjigama, enciklopedijama i mašti, a kada sam konačno došla u mogućnost osobno vidjeti dio povijesti i umjetnosti o kojem sam znala samo iz knjiga, nekome je moglo moje pisanje djelovati kao pretenciozno pretjerivanje ili nešto još gore od toga. Činjenica ostaje da idalje obilazim muzeje i izložbe i nerijetko nakon toga pomislim da bih trebala napisati što sam vidjela i kako je na mene djelovalo viđeno, bez obzira da li je riječ o Kandinskom, talijanskoj modi, Düreru ... No, pisati o Italiji na pozitivan način, sa simpatijom za drugu domovinu koju voliš jednako kao i prvu sa svim manama i vrlinama, postalo mi je skoro nemoguće.

Ključna za ovaj blog bila je iskrenost. Na stranu što god netko mislio o sadržaju ovog bloga, svaki tekst pisan je iskreno i na osnovi osobnih iskustava;  Bari ili Napulj imaju lošu reputaciju među samim Talijanima, ali moja iskustva s tim gradovima bila su više nego pozitivna i na blogu su upravo takva objavljena, bez pretjerivanja ili uljepšavanja stvarnosti. Nakon 20 rimskih godina, našla sam se u situaciji da ne mogu pronaći motiv za pozitivnu priču, da je količina negativnosti u stvarnom svakodnevnom životu postala tolika da jednostavno traži da se o njoj piše i izbjegavanje pisanja o negativnom značilo bi uljepšavanje stvarnosti i laganje. Kada sam se lani nakon ljeta vratila u Rim ostala sam šokirana količinom smeća na ulicama, mislila sam da AMA štrajka, ali nakon samo par dana, shvatila sam da se u gradu živi neka nova realnost. Ne znam odakle uopće početi lamentaciju na račun Rima? Od malo jačeg pljuska koji učini da ulice postaju brzaci, po kojima možeš jedino u gumenim čizmama, samo zato jer nitko ne čisti rešetkaste odvode za kanalizaciju? Od prljavštine ulica i nakupina smeća, uključujući i glomazni otpad koji nelegalni čistači podruma i tavana, ali uredno plaćeni od onih koji ih angažiraju za čišćenje istih, ostavljaju uz kontejnere? Od ulica zakrčenih ne samo prometom, nego i uličnim prodavačima svega i svačega? Od parkova i ostalih zelenih površina koje su postale kampovi za beskućnike? Od činjenice da nam postaje normalno okretati glavu od onih koje uhvati strast u pol bijela dana na javnom mjestu, kao da je njihova neodgodiva životna potreba i pravo obaviti spolni čin bez obzira na prolaznike? Od cesta koje su pune rupa kao u bombardiranom Kabulu? Od ispruženih ruku koje traže milodar ispred svake trgovine, tržnice i ulaza u crkvu?

Debeli sloj prašine na ovom blogu, srećom nije izazvala nikakva životna drama, samo moje sumnje u smisao, potrebu ili važnost pisanja jedne anonimne sredovječne žene, koja je zadnjih godina postala bolno svjesna da uz dvije domovine više ne pripada ni jednoj ni drugoj.  Nekadašnji blogeri većinom su se preselili na nove platforme, uglavnom facebook, tako da ih više ne pratim niti imamo kontakte, što nema veze s njihovim pisanjem, već uglavnom s mojom averzijom prema facebooku. Ne znam da li se  meni samo čini da su ljudi sve više umreženi i sve više usamljeni i sve više ljutiti ... najviše od svega ljutiti. Ili im novi vidovi komunikacije samo daju mogućnost da konačno izraze svoju ljutnju? Ne znam. Znam samo da nisam htjela biti, niti želim biti, još jedna koja će se pisanjem oslobađati negativnosti, a opet, nisam tip "think pink" (poželim zatući cipelom poput Hruščova one koji mi prodaju priču da je dovoljno željeti i ostvarit će se), ne znam bojati stvarnost u dugine boje i čaša je uvijek pola prazna za mene... i znam da bih htjela konačno pobrisati prašinu s ovog bloga!
 
napisala Roman Tales, 00:43 ¤ Permalink ¤


3 Comments:


  • 12. 04. 2018. 14:50, Blogger Sindža Mrsomud

    Pa gde si Romantales?
    Sad vidim da si dobro.
    Ne brini... ni ja nisam ništa napisao skoro tri godine.
    Čak se pitam... ima li smisla?

     
  • 13. 04. 2018. 12:27, Anonymous Anonimno

    Hej draga Romantales ... kako mi je samo drago što si konačno obrisala prašinu i objavila dugo očekivani post ... a očito ništa nije slučajno ... nakon mnogo vremena uguglati Romantales i puf objava 11.travanj 2018, hej pa to je prije dva dana ... baš sam sretna ... :) Gordana, Beli Manastir

     
  • 14. 04. 2018. 09:38, Blogger Roman Tales

    @ Siniša - ako tražimo smisao kojim ćemo nešto mijenjati, onda bolje nečim drugim se baviti, otkako se komunikacija preselila na druge internet platforme najprije treba pronaći nekoga tko ima volje odvojiti par minuta za blog pisanje i čitanje.
    Inače, Gianni i ja smo dobro, promijenili smo adresu boravišta na Milano, iako smo većinski u Rimu, a novosti, kojih nije da baš ima ne znam koliko, ću pokušati ubaciti u vidu postova, stvarno sam namjerila detaljno pobrisati prašinu ;-) Vidjela sam da su djeca odrasla, djevojke su ljepotice, iako mi je jako, jako žao vidjeti cigaretu u rukama jer znam koliko će muke imati da se iste ostavi jednog dana ... ali, kad ne slušaju, ne žele slušati o našim iskustvima! Sin je dobitna kombinacija, svira, kuha, ima punu glavu kose, a kako je i kao mali bio šarmer, mogu samo zamisliti kakav je tek sada! Tanja nadam se idalje stvara, plete, slika ...

    @ Gordana - nadam se da ste ti i Ivan dobro, da si puno toga lijepog napravila otkako se nismo "čule". Ne mgou vjerovati da još ima nekoga tko ugoogla moj nick, ali zahvalna sam na tome i sretna radi toga, ipak smo se nekad davno lijepo družili dok je bio u životu mojblog.hr. Pokušat ću uhvatiti ritam pisanja i nastojati biti što manje negativna, dovoljno nam je crnila u stvarnom životu.

     

Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker