20. svibnja 2018.
Domus Aurea


Metro C linija trebala je biti otvorena tamo negdje 2007. godine, ali kako je uobičajeno u Italiji, jedva da su počeli s radovima u to vrijeme. Godinama smo živjeli s blokiranim ulicama gdje su visoke ograde zaklanjale pogled na iskope za podzemnu željeznicu, iz godine u godinu slušali o razlozima zašto se kasni s radovima, povremeno čitali o važnim arheološkim nalazima i rezignirano tražili najbrže moguće varijante kako doći do željenog cilja u svakodnevnom rimskom prometnom ludilu. Moja susjeda, gospođa Pierina (neki se možda sjećaju posta o njoj), nekoliko puta je izrazila želju da barem jednom ode do centra s novom podzemnom željeznicom, a kada su konačno otvorili liniju koja je išla do stanice Lodi, već je bila slaba i skoro slijepa i na kraju je i preminula, a da joj se želja nije ispunila.
Prošlu nedjelju, 12.5.2018. uz veliku pompu i slavlje, konačno su otvorili i stanicu San Giovanni (s izloženim arheološkim nalazima) gdje se sada spaja linija C s linijom A podzemne željeznice. Naravno da nas je sve veselilo konačno otvorenje, ali nekako s dozom gorčine, kao da su žlicama kopali tu podzemnu, izgovori na izgovore, a grad iz dana u dan doživljava nove prometne kolapse i više se nitko ne čudi niti rupama po cesti, niti poplavama za vrijeme malo jače kiše ...
Jučer smo i nas dvoje odlučili krenuti put centra do nove stanice ispred Bazilike Sv. Ivana, a da provjerimo koliko nas ta podzemna dobro povezuje s ostatkom grada, kupila sam online ulaznice za termin u 8.45, za posjetu Domus Aurea, arheološkom nalazištu koje je moguće posjetiti samo subotom i nedjeljom uz prethodnu rezervaciju. Tih 15-tak minuta vožnje podzemnom željeznicom do 8 stanica udaljene Bazilike, dalo nam je iluziju života u organiziranom urbanom prostoru, 20 metara ispod površine daleko od gradske vreve uz nove, još uvijek čiste i uredne stanice, vagone u kojima još nema tragova modernih vandala i iako nam je bilo drago što sada možemo bez problema presjesti na A liniju, ostala je gorčina što do stanice ispred Koloseja još uvijek moramo čekati nedefiniranu količinu vremena.

Mnogi u planiranju posjeta Rimu ne uvrštavaju posjetu Domusu Aurea, ostacima Neronove rezidencije, uglavnom zato što su posjeti limitirani na subotu i nedjelju uz pratnju vodiča, ali ako vas rimska povijest zanima, svakako vrijedi odvojiti vrijeme i za ovu lokaciju. Kada sam prije 3 godine vodila jednog novozelandskog profesora enologije na brzinsku šetnju gradom, unutar prostora Koloseja su organizirali izložbu posvećenu Domusu Aurei i od tada stalno govorim kako moramo otići vidjeti.

Na spisku omraženih rimskih careva, Neron zauzima vrlo visoko mjesto na listi. Iako mu danas povjesničari nastoje skinuti ljagu s imena, sve kako nije naredio zapaliti grad i pjevao gledajući kako gori tjedan dana, činjenica stoji da je iskoristio taj požar za otimanje terena rimskim građanima i gradnju svog "zlatnog doma" u "kojem konačno može živjeti kao čovjek", kako nam je prenio Svetonio. Rimljani ga nisu mrzili samo radi otimačine zemljišta i "dobrovoljnih priloga" koji su bili prisiljeni davati, već i radi njegove ljubavi prema grčkoj kulturi, što su vidjeli kao negiranje vlastite, rimske, pogotovo kada je iz rimskih džepova uziman novac da bi se platilo pljačkanje Delfija i skulptura kojima se trebao ukrasiti novi dom. Neron nije jedini car koji je odmah po dolasku na vlast odlučio sagraditi palaču za vlastite potrebe, radili su to i drugi, ali recimo Tiberije ili Adrijan su barem bili dovoljno "pristojni" da svoje velike palače naprave izvan grada, dok je Neron to odlučio napraviti u samom srcu nekadašnjeg Rima. Nekih 80-tak hektara terena za Neronovu rezidenciju, koja je trebala biti poput luksuznih palača građenih uz more u blizini Napulja, s umjetnim jezerom i kolosalnom 30 metara visokom brončanom skulpturom s njegovim likom (visoka skoro koliko Kip slobode i kojeg su kasnije po odredbi Adrijana preselili uz pomoć snage 24 slona), pripremio je požar iz 64. godine, a ironijom sudbine požar iz 104. godine označio je i njezin kraj. Odmah nakon Neronove smrti uslijedili su zahvati na Domus Aurea, ali tek Trajan ju je dokrajčio kada je doslovno zatrpao tu rezidenciju i iskoristio ju za temelje svojih termi. Ne znaju odakle je došla sva ta zemlja kojom je Domus zatrpan, ali jedna od vjerojatnijih hipoteza je da je zatrpana sa zemljom koja se nalazila na mjestu današnjeg Trajanovog trga i Trajanovog stupa. I koliko god zatrpavanje izgledalo kao vandalski čin, upravo zahvaljujući tome održale su se freske i dekori koje nisu mogli poskidati prije zatrpavanja.

Kada je u 15.stoljeću jedan mladić propao u zemlju na brežuljku Oppio, našao se u čudnoj "pećini" oslikanoj freskama i nakon tog otkrića godinama i desetljećima kasnije posjećivali su ju umjetnici poput Raffaella, Michelangela ili Ghirlandaija, ali i "turisti" poput Casanove ili De Sada. Freske iz Neronovog Domusa dale su inspiraciju za renesansne freske kojima su se ukrašavale crkve i palače, ne samo po Italiji već i cijeloj europi, pošto su "grote" posjećivali i europski umjetnici. Upravo na mjestu gdje su ponovno otkrivene Neronove odaje u 15. stoljeću, danas su organizirali salu za 3D prenetaciju, najbolji dio cijele posjete.
 Kada se razgledavaju brojni ostaci rimske arhitekture, nerijetko ćete se naći pred golim ciglenim zidovima i potrebno je jako puno mašte, možda i iskustva s prethodnim razgledavanjima, da si barem djelomično stvorite ideju o prostoru u kojem se nalazite. Monumentalnost je prvo što se uočava i lako doživljava, jer veličinu možete doživjeti bez obzira na gole zidove, ali kada se nalazite nekih 10-tak metara ispod površine, u mračnom prostoru s umjetnim osvjetljenjem, teško je zamisliti da ste u prostorima palače koja je zahvaljujući zlatnim dekorima i sunčevom svjetlu nazvana "zlatnim domom". Svaki posjetitelj dobiva posebne 3D naočale sa zvučnicima i kada krene prezentacija, uz malo magije moderne tehnologije, imate priliku vidjeti Neronovu palaču i grad Rim kakav je bio, tamo negdje 66. godine. Taj originalni način prezentacije i primjena moderne tehnologije u rekonstrukciji arheološkog nalazišta, zaslužila je pažnju i stranih medija, pa je i američki CBS pokazao svojim gledateljima kako to izgleda.

Sat vremena koliko traje razgledavanje Domusa brzo je prošlo, izašli smo na dnevno svjetlo gdje nas je dočekalo prekrasno sunčano jutro i ulice pune turista, sa svim ostalim folklorom koji turiste prati i kojem nam je sve mučnije svjedočiti, od gladijatora s plastičnom opremom koje su već u nekoliko navrata pokušali ukloniti, do uličnih prodavača koji izgledom i ponudom daleko bolje pristaju u ambijent nekog istočnjačkog ili afričkog bazaara.  Ispred nas je bio  Kolosej u svoj svojoj veličini, ali svuda oko nas nered, prljavština, smeće i trava skoro metar visoka, neobrezani ružičnjak, zaštopani vodoskok i park koji bi trebao biti nešto poput rimskog Central parka, a umjesto toga, zarastao u šikaru , još jedno tužno mjesto i svjedočanstvo svakodnevnog propadanja grada vođenog nesposobnom gradskom vlasti.

 
napisala Roman Tales, 18:26 ¤ Permalink ¤


2 Comments:


Objavi komentar

~ back home
eXTReMe Tracker